Teško je zaboravit nedavna događanja na Cetinju. Slika helikoptera pa šćućureni poglavari „velike“ Srpske pravoslavne crkve (SPC) iza debele zavjese okruženi dugim puškama trče u „svoju kuću“.
Piše: Katarina Hrvatin Kotromanić
Njihova je odnedavno kada su jednostavno ukinuli one čije je bila i čija je sada. To se zove lopovluk, a helikopteri i duge puške opsada ili okupacija radi svetog vjerskog čina – ustoličenja poglavara jedne crkve u jednoj državi na jugu Europe u 21. stoljeću. U državi, članici NATO-a čiji je helikopter „poslužio miru“.
Tako kažu u svom priopćenju oni koji su procijenili kako je jedino tako moguće ispuniti želje poglavara SPC. To je pokazalo čije su želje važne i što se sve čini ne bi li se ispunile. Crnogorac u Crnoj Gori je nevažan, čak i smeta. Jer da Crna Gora nije crnogorska, da nema Crnogoraca i ostalih slobodnih naroda uključujući i autohtone Hrvate, ne bi NATO-u trebali helikopteri, ni SPC-i duge puške, suzavci, gumeni metci i cijeli arsenal koji je služio miru. I ispunjenu želje poglavara SPC. U „njihovoj kući“ u koju su se naselili početkom 20. stoljeća. Iako nije njihova, njihova je.
Zgaženi „radi mira“
Tako kaže poglavar SPC. Klima glavom Vučić. Potvrđuje i predsjednik Vlade Crne Gore. Samo narod vrti glavom i viče: ubijte nas, ali ovo je naša zemlja, zemlja naših pradjedova, ovo je crnogorska prijestolnica, ovo je naš obraz, ovo je naša kralježnica. Ovo smo mi. Crnogorski narod i narod u Crnoj Gori. Posramljen. Ponižen. Ranjen. Nemiran narod na svojoj zemlji zgažen “radi mira“.
No, trebalo je patrijarhu Porfiriju ispuniti želju. I ustoličit Joanikija na Cetinju. Čisto kršćanski, po Duhu Svetome, pasti s neba, okriliti se neprobojnim plaštom, okružiti se dugim puškama, ugušiti narod dimom. I izreći: Mi nismo ovdje došli raditi nered. Mi smo ovdje došli pokazati ljubav prema cijelom narodu Crne Gore. Neka se ljubav širi u koncentričnim krugovima i obasjava čitavu Crnu Goru… i zapjevati jednoglasno Kad se vojska na Kosovo vrati… na vranim konjima srpske vojske kako ide pjesma s kojom su završili taj sveti čin.
Prvo su Srbi, potom amebe
Gusti crni dim nadvio se nad Cetinjem. Pendreci su dohvatili svaku ruku koja se nije pobožno okupala u ovom svetom valu ljubavi. Bolnice su se napunile onima koje je SPC došla s ljubavlju pozdraviti. A, da je ljubav bol od pamtivijeka zna svatko tko voli. Zna to i Porfirije pa se zanio u svojoj ljubavi. Pamti to narod. Pamti to i Duh Sveti koji je taj dan po tko zna koji put u nevjerici gledao Judu kako za male škude izdaje Boga.
S druge strane Dodik je kao preteča ove priče s Cetinja i kao dio srpskog sveta i jedinstva sletio u Mostar helikopterom. Mediji su usput naveli kako se našao sa svojim udrugama kako bi srpski svet bio iscrtan upravo onako kako su se jednom davno, davno, još prije ameba i dogovorili. Prvo su Srbi, potom amebe, bičaši, onda oni koji to jesu ali ne priznaju, ne žele, otimaju se, neće… Kakogod, na početku i na kraju, Srbi! I Duh Sveti opet lomi prste….
Mi Hrvati
A što mi u to vrijeme radimo? Mi, Hrvati u vlastitoj zemlji!
Mi podmećemo noge jedni drugima ne bi li potvrdili onu staru kako smo sami sebi najgori neprijatelji. To se nemalo puta pokazalo osim kada voda dođe do grla i nož pod vrat. Tada smo svi jedan hrvatski dah i duh. Do tada razvlačimo najčešće one koji nas vode. Ne bi to bilo teško potkrijepiti činjenicama iz hrvatskih medija koji su tako hrvatski da se ponašaju upravo prema gore navedenom obrascu.
-Premijer nam je anemičan i ma što napravio ne vraća mu se krv u obraze. Uz to je i autokrat. Bira ministre isključivo po odanosti. Ne po kompetentnosti-. Tako pišu i kažu. Čitam i pratim.
Mi Hrvati najviše volimo skidat jednog po jednog ministra iz vlastite Vlade. I pri tom se zadovoljno cerekat. To nam je u kodu pa nam briše svaku odgovornost. Premijeru smo doslovno pokušali sve. Ministra Beroša nismo uspjeli pomaknut. Nismo ni Grlić Radmana. A njega smo baš pošteno nagazili. Desni, lijevi, svi! Udružili se i svaki njegov korak pokušali obezvrijediti, svaku riječ izokrenuti i svaki dobar potez ismijati. Jer, došao je njegov red. Red pomicanja! Ako izdrži, tapkat ćemo ga po ramenu. Smješkat mu se i kleti u podršku. No, samo ako preživi sve bezdane koje smo mu postavili. Mi, Hrvati.
Vučić za doručak, Komšić za objed
Oni drugi dođu mu kao odmor. Jer, ovaj žustri ministar ne treba druge. Njih lako pospremi u ladicu, opere ruke i nastavi dalje. Vučić za doručak, Komšić za objed. U tri griza, padoše obojica. Uz to uspijeva taj živahni Grlić Radman svojom upornošću promijeniti njemačku sliku o situaciji u BiH Ali, nas to ne zanima. Pa mi nismo sami sebi važni. Važno nam je koliko razumljivo Grlić Radman govori engleski. Mi smo svi anglisti pa smo mogli čuti nerazumljive ministrove riječi i nama je najvažnije da naši ministri govore bolje od Engleza. Jer, priznali mi to ili ne, svi se pravimo Englezi dok pilimo sjedalicu na kojoj jesmo i tražimo Pedra koji će visiti za sve naše propale snove i strahove.
Da, nama Hrvatima, važno je sve naše propuste, osobne frustracije, nemoći i sva naša razočaranja staviti nekome na pleća. Vlada RH nam idealna kanta za bacanje svih naših nevolja. Krivi su! Nema veze što prolazimo kroz težak period uzdignute glave i barem ne gladni. Nema veze što smo sačuvali sve bitne komponente koje društvo čini uspješnim. Nema veze što Grlić Radman leti od nemila do nedraga ne bi li promijenio izborni zakon u BiH i konačno donio mir. Nema veze što šalje note u Crnu Goru, Srbiju i što onaj naš jadni, zaboravljeni narod tamo strepi. Nevažno je. Skidanje jednog po jednog ministra i traženje mane Premijeru jedini nam je zadatak. Pomažu bivši veleposlanici objavljujući knjige u kojima nitko ne valja osim njih samih. Pomažu svi koji su iza vrata i čekaju svojih novih pet minuta. Jer stare su potrošili.
„Srpski svet“ se uvezuje
A dok mi jedni drugima podmećemo noge i komadić po komadić trgamo Vladu RH koja srećom ostaje poput velebitske stijene neokrznuta, dok mi se naganjamo oko njihovih očeva i imanja, do tada se srpski svet uvezao i to ne konopom, nego užetom. Uvezuje se i stišće. Sutra će, kažu razviti svoje srpske zastave. Na dan srpskog jedinstva! Jer oni su, prije ameba… potom idu oni koji su isto, ali to ne priznaju, ne žele, neće… Zato će zastavom prekriti sve i čuditi se kako nekom može smetati tako uljudan čin pun ljubavi i razumijevanja.
Čitam naglas, Porfirije i Hrvatska se vole javno! A, ti moj narode hrvatski traži Pedra i ni šaptom nemoj slučajno spominjati autohtone Hrvate u Subotici, Zemunu, Srijemu, Bosni, Hercegovini. Boki! Ni slučajno.
Radije baci drvlje i kamenje na Vladu RH i Grlić Radmana koji to jasno i bez straha čine! Kome ćete objasnit da ste normalan, obrazovan i angažirani Hrvat ako glasno istaknete temelje hrvatskog čovjeka, a da ne budete od SPC obilježeni velikim 27. slovom abecede.
Pssst, šuti moj hrvatski narode! Neka se ljubav širi u koncentričnim krugovima….
Fenix-magazin/SIM/ Katarina H. Kotromanić
