Kad kapetan Mate Čikarela zategne konop broda „Sveti Šime“, a mornar Viktor Bobanović Vito zapjeva stih „Sveti Šime nas mornare čuva…“, more zaigra kao da zna kako počinje još jedna priča koju vrijedi upamtiti.
Piše: Marijana Dokoza
Dalmatinska obala, prošarana otocima, hridima i uskim prolazima, već stoljećima rađa morske legende i očarava putnike pričama koje u sebi nose dašak misterije i miris avanture. Bez obzira o kojem se godišnjem dobu radi.
No, istinske su priče ondje gdje kamen grli more, na osamljenim otocima, u tihim uvalama i na brodovima koji plove tamo gdje komadić zemlje izranja iz plavetnila. Tamo se čuvaju tajne koje su se dogodile i koje se tek trebaju dogoditi.
Na prvi pogled sve djeluje kao da te sunce zaljuljalo pa više ne znaš gdje si, ali kad se more umiri, a brod konačno priveže uz mol, čuješ sve što je došlo s njim, i ono iz daljina, i ono što nikad nije otišlo s tog mula.
Kapetani se ponekad okuraže dovoljno da uz koju čašu vina ili domaće rakije krenu pričati priče koje će te ostaviti u nedoumici pa nisi siguran smišljaju li s tobom neku šalu ili se sve stvarno dogodilo. A možda je i oboje, jer na moru je, kako kažu naši stari, granica između stvarnog i nestvarnog uvijek malo zamagljena… baš kao i vid kod drugog gutljaja vina!
-Ma ja ti uvik kažem onako kako jest, bez preuveličavanja i bez laži, tvrdi Mate Čikarela, kapetan broda „Sveti Šime”, koji svakodnevno isplovljava iz luke Biograd na Moru prema Kornatima.
I baš kad pomisliš da ćeš čuti more priča i morskih tajni, Mate ti s osmijehom kaže kako sve ono što se dogodi na brodu, na brodu i ostaje.
-Ionako su svima draži stari kapetani, iskusniji su, mi mlađi ni nemamo toliko zanimljivih priča, smije se Mate.
Mate je rođen u Ždrelcu na otoku Pašmanu i već deset godina je kapetan broda nazvanog po svetom Šimunu Pravedniku, odnosno Svetom Šimi, zaštitniku Zadra, čija se predaja s ponosom čuva u lokalnoj tradiciji još od 13. stoljeća.
Kaže Mate kako se njegova obitelj brodarstvom bavi od 1975. godine. Otac, djed i mnoge prethodne generacije utkale su svoje znanje, ljubav i predanost u svoje brodove, kako ih oni zovu “plutajuće domove”. Svaki novi plovidbeni dan za njih je nastavak duge i bogate obiteljske priče, ispunjene strašću prema moru.
Mate ističe kako nikad ne bi mogao raditi ništa drugo osim plovidbe. – More mi je u genima, smije se.
Ždrelac, njegovo rodno mjesto, naseljeno je još od antičkih vremena, a ime potječe od staroslavenske riječi koja znači „uski prolaz“ ili „vrata“. Savršeno opisuje njegov položaj uz uski morski kanal koji razdvaja otok Pašman od kopna. Taj je kanal kroz povijest bio važna pomorska ruta i prometno čvorište između otoka i kontinenta. Mate o tome zna baš sve. Često se znatiželjnim turistima pohvali životom u svom mjestu i nikad ne odbije otkriti ponešto o svakoj uvali, otočiću i djeliću tog našeg mora kojim plovi njegov brod.
Turisti ostanu zatečeni životom na otocima
Kornati pričaju priče utisnute u kamen i more, tihe, ali snažne. To su priče za one koji znaju stati, poslušati i pitati se kako je život uspio opstati usred surovosti, oskudice i tišine. Jer upravo u toj tišini leži snaga otoka. Mnogi turisti ostanu zatečeni. Dive se krajoliku, ali ne mogu shvatiti kako zimi na otoku ostane tek šačica ljudi. Pitaju se tko bi ovdje mogao živjeti kad ljeto prođe, turisti odu i sve utihne, a bura prodre do kosti. Ali ne znaju da upravo tada, kad sve utihne, Kornati najglasnije progovaraju onima koji ih znaju slušati, dostojanstveni u svojoj tišini i najveličanstveniji u svojoj ogoljenoj ljepoti. I samo oni koji su rođeni na otoku, znaju to prepoznati i u tome uživati.
Zaspao u strojarnici kao da je u klimatiziranoj kabini
More je oduvijek bilo život i opasnost u jednom. Tko ga nije osjetio, kao da nije ni živio. No, jedan mladić će svoju morsku avanturu dobro upamtiti. Naime, jedan umorni mladić, očito pod utjecajem dobre zabave i još boljeg vina, umjesto da se ukrca na palubu, nekako je završio u strojarnici broda.
Tamo, među cijevima, motorima i mirisom goriva, pronašao je idealno mjesto za drijemež.
– Zaspao je kao da je u u svom apartmanu, ne shvaćajući da mu je soba zapravo srce broda koje se trese od svakog okretaja motora, otkriva Mate.
Temperatura u strojarnici broda zna itekako porasti, ovisno o vrsti broda, ventilaciji i tome koliko motor radi punom parom, ljeti se često penje i do 50 pa čak i 70 stupnjeva Celzijevih. Ako je ventilacija slaba, a motor neumoran, osjećaj je kao da si ušao u pokretnu pećnicu.
-Mora da mu je bilo vruće… ako se nije skuhao, onda se barem dobro oznojio, smije se kapetan Mate, prisjećajući se mladića koji je ondje zaspao kao da je u klimatiziranoj kabini.
Kad se probudio i kad je posada broda shvatila da imaju gosta u strojarnici, najeli su ga, napili, dali mu da se odmori i sve je srećom dobro završilo.
„Sveti Šime“ ima i svoju pjesmu
Brod Sveti Šime ima i svoju posebnu pjesmu, koja nosi isto ime „Sveti Šime“. U toj pjesmi odzvanja molitva i snaga zaštite, a stihovi nježno pričaju o brizi svetog zaštitnika.
Viktoru Bobanoviću je najdraže kad zapjeva sa putnicima
„Sveti Šime nas mornare čuva, kad su lita vruća i kad bura puva…“, pjeva, među ostalim, Viktor Bobanović Vito, predsjednik Kulturno-umjetničkog društva (KUD) Gradina iz Polače.
Pjesma se prostire morem poput molitve i izraza vjere u svakom dahu plovidbe. Vito, kako glazbenika mnogi zovu, gotovo sa svakim gostom poznatog broda rado dijeli ovu pjesmu, ispunjavajući atmosferu posebnom toplinom i duhom zajedništva. I ne samo to, on sa putnicima Svetog Šime popriča, razmjeni koju riječ, oni doznaju što ne bi doznali da nije njega na brodu, a i on puno toga čuje. Na brodu je već petu sezonu, a posebno ističe kako je ponosan to što je brod Sveti Šime nedavno dobio nagradu za najbolji jednodnevni izlet u Dalmaciji.
-Prevezemo preko 200 ljudi dnevno, svaki dan se pjeva i uživa, ništa nam nije teško. Ovdje vlada pjesma, veselje i naša prava dalmatinska rič. Kao hrvatski branitelj, zaista sam ponosan na naš tim i na to kako gosti reagiraju. Čak je i jedan turist iz Beograda ostao zatečen načinom kako ga je dočekao baš jedan branitelj, kaže Vito, koji pjeva već 30 godina s Vukšićkim bećarima, a surađuje i s pjesnikom Antom Sikirićem- Krivinom te mnogom drugima.
Kćer je ponosno počela vikati: Ovo je moj ćaća!
O ratu i tim teškim vremenima Vito bi mogao napisati cijelu knjigu, jer, proživio je mnogo, a sa samo 18 godina završio je u zarobljeništvu. Ožiljci rata ostali su duboko u njemu, ali ne dopušta da se vide jer ponos je jači. I dalje ponosno nosi majicu koja svjedoči o njegovoj pripadnosti, bio je hrvatski branitelj i član 134. domobranske pukovnije HV-a.
– Ovo su sada moji dani. Oluja me uvijek podsjeti na teška vremena kroz koja je prošla naša domovina, ali i na ogroman ponos jer smo je uspjeli obraniti i osloboditi. Moje tri kćeri nedavno su bile na Thompsonovu koncertu, a u jednom trenutku iza njega se pojavila ogromna fotografija koja prikazuje ulazak hrvatske vojske u Benkovac 5. kolovoza. Jedna od mojih kćeri povikala je: “To je moj ćaća!” Ljudi oko nje su se počeli okretati. Bila je ponosna, a ponosan sam bio i ja, ispričao je Bobanović.
Vito ima samo riječi hvale za svoj tim, u kojem su Dalmatinci Slaven Mikas, Mate Čikarela, Denis Patafta i Andrija Maltar, ali i 18-godišnji Noa iz Zagreba, koji već treću sezonu s velikom strašću spaja svoju priču s njima.
– Oni su moja obitelj, kaže Noa.
I zaista, ova mala zajednica na brodu je poput jedra što čvrsto prianja uz more, posada koja zajedno plovi kroz valove života, uveseljavajući Hrvate iz iseljeništva, Nijemce, Poljake, Čehe i mnoge druge. Oslanjaju se jedni na druge kad zapuše bura, čuvajući tišinu i tajne broda, kako zna reći kapetan Mate „ jer na ovom brodu, što se jednom kaže i učini, ostaje zauvijek među njima“. To isto vrijedi i za turiste koji se upuste u kornatsku avanturu na brodu „Sveti Šime“.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
