U organizaciji Hrvatske akademske zajednice održano je u Beču u četvrtak, 1. listopada 2015. godine, zanimljivo predavanje dr. phil. Frančeske Liebmann pod naslovom „Kulturemi u njemačkim i engleskim prijevodima romana Ive Andrića Na Drini ćuprija i Travnička kronika“.
Mag. Igor Lacković je održao uvodnu riječ, predstaviši u kratkim crtama ovu mladu znanstvenicu i književnicu podrijetlom iz Čapljine koja od 2007. boravi u Austriji. Ona je nazočnima prezentirala svoj doktorski rad a posjetitelji su imali prigodu doznati kako su u njemačkim i engleskim prijevodima zastupljene kulturne specifičnosti Bosne i Hercegovine kojima obiluju izvornici spomenutih romana.
Liebmann je istaknula da u njima kulturemi igraju osobito važnu ulogu jer ih je nobelovac ciljano koristio kako bi naglasio nejednakosti između pripadnika različitih kulturnih krugova (Istoka i Zapada) i vjerskih skupina. Naime, Andrićevi likovi nisu tek zasebne individue postavljene na pozornicu njegove rodne domovine – svaki od njih predstavnik je svoje zemlje i svog naroda, što se jasno očituje u njihovom govoru, ponašanju, razmišljanju, kao i u svim ostalim pokazateljima koji signaliziraju njihovu pripadnost određenoj kulturi, npr. u njihovom odijevanju, prehrambenim navikama, literaturi kojom se oduševljavaju, pjesmama koje pjevaju, glazbenim instrumentima kojima se služe itd.
I sve to spada upravo u domenu kulturema. Tako, primjerice, francuski konzul u Travničkoj kronici pije calvados i pjenušac, dok žena austrijskog konzula (koja je odrasla u Beču i bila kćer ponjemčenog Poljaka i mađarske barunice) časti goste poljskom rakijom, mađarskim vinima i bečkim slatkišima. S druge strane, stanovnici Bosne i Hercegovine i Osmanlije kušaju jela koja su tipična za Orijent (npr. salep, šerbe, halva, pita, baklava, hurmašice itd.). U nastojanju da svaki svoj lik opiše točno u skladu s njegovim kulturnim identitetom poznati književnik je upotrebljavao i brojne posuđenice. Tako uz opise bosanskohercegovačkog stanovništva i Osmanlija nailazimo na brojne turcizme, ali i latinizme i talijanizme – i to isključivo kod franjevaca Bosne Srebrene (koji su se uglavnom školovali u Italiji) te grecizme kod pravoslavnih svećenika, dok germanizme, ungarizme i galicizme primjećujemo kod došljaka sa Zapada, pa i kod Višegrađana (u romanu Na Drini ćuprija) nakon dolaska Austro-Ugarske vlasti („šloserski“ kačket, Glockenfaçon).
Budući da su na prijevodima navedenih djela radile različite osobe (koje nisu jednako tretirale važnost kulturema, niti su ih na isti način navodili – npr. u njemačkom je prijevodu šargija/šarkija na jednom mjestu prevedena kao gitara, a na drugom kao lutnja, dok je na engleskom navedena riječju bubanj), nastao je ogromni nesrazmjer u kulturnoj slici ove balkanske države. Liebmann je u nizu primjera ukazala da kulturna baština u prijevodima djeluje vrlo kaotično i disharmonično te da uvelike odstupa od stvarnosnih prilika koji su bili na snazi u Bosni i Hercegovini.
Nakon prezentacije i diskusije koja je uslijedila iza toga, nazočni su se nastavili još dugo družiti u ugodnim razgovorima i osmišljavanju novih zajedničkih projekata.
