Gledam kroz prozor prostorije u kojoj se nalazi dvadesetak kreveta. Na dvorištu mnoštvo opuštenih vojnika. Vidim jednoga kako stoji po strani. Učinilo mi se da rukavom briše suze. Pomislim kako mi se samo priviđa.
Piše: Dr. fra Luka Marković
Pogledam malo pozornije i prepoznajem poznaniku s fakulteta, kojega su već nakon nekoliko mjeseci provedenih u kasarni premjestili na rad u vojnu poštu. Zašto bi on plakao? –pitam se začuđeno. Kad je ponovno obrisao oči rukavom, počinjem vjerovati kako doista plače. Bacim na brzinu pogled prema svojem ormarčiću pored kreveta, provjeravajući da li sam ga zaključao, i krenem ubrzanim koracima napolje.
Prilazim mu i vidim kako briše suze. Što se dogodilo? – pitam dosta tiho kako drugi vojnici ne bi čuli. Gleda me uplakanim očima i pojašnjava drhtavim glasom kako su mu podvalili da je u pošti pronevjerio pozamašnu svotu novca. Pronevjerio novac? – pitam iznenađen. Gleda me onako prestrašen i veli: Nikada to ne bih učinio. Znam da ti to nikada ne bi učinio. – pokušavam ga ohrabriti. Pitam ga: Mogu li ti nekako pomoći? Teško. – odgovara tiho. Nakon što je udahnuo duboko, pojašnjava kako se radi o puno novca. Pokušavam ga ohrabriti utješnim riječima kako će se na kraju ipak otkriti da je nevin.
Sumnjam u to. – uzvratio je dosta sigurnim glasom brišući ponovno suze. Iznenada mi reče: Oprosti, želim biti jedno vrijeme sam. Okrenuo se i otišao. Na dvorištu primijetim drugoga kolegu s fakulteta. Priđem mu i ispričam što se dogodilo N.N. Gledao me s nevjericom. On to nikada ne bi učinio. – reče. Znam, znam, ali optužuju ga. – rekoh tiho, jer su nedaleko od nas stajala druga dvojica vojnika.
Prolazili su dani. Od vremena do vremena uočio bih na velikom dvorištu kasarne NN. Pokušavao sam mu prići. Nažalost, kad bi me opazio, udaljio bi se. Izbjegavao je i drugoga poznanika. A onda mi je jednoga dana prišao iznenada. Pokušavao je biti veseo, iako sam na njegovom licu primijetio veliku nesigurnost. Saopćio mi je da su ipak pronašli novac kod starijega vodnika koji mu je bio pretpostavljeni u pošti. Uzdahnuo sam s olakšanjem. I upravo kad sam htio reći kako nikada nitko od onih koji ga poznaju ne bi posumnjao u njega, udaljio se uvjeravajući me da ima nekoga posla.
Dani su prolazili. Stariji vodnik je i dalje radio u pošti, a N.N je premješten za „ćatu“ (sekretara) u susjednu tenkovsku jedinicu, koja se nalazila u istoj zgradi kao i moja. Kolega s fakulteta i ja razgovarali smo nekoliko puta o tome. Bilo nam je čudno da stariji vodnik još uvijek obavlja svoj posao. Na koncu smo došli do zaključka da je možda vratio novac i pokajao se. Uostalom, nadodao sam jednom prilikom tiho, komunisti štite svoje, pa i one lopove u JNA. Kolega s fakulteta je ubrzo završio vojni rok i otišao doma. Imao je sreće, jer se nakon nekoga vremena stanje u kasarni do te mjere pogoršalo da nisam imao vremena više razmišljati o slučaju N.N. Možda bih i shvatio da se radi o nekoj intrigantskoj igri da nisam bio zaokupljen drugim problemima.
Josip Broz je ležao na samrtnoj postelji u Ljubljani. Moju tenkovsku jedinicu su prebacili na aerodrom Pleso kako bi uništila ruske avione ako bi pokušali sletjeti na njega kao nekada u Prag.
Nakon provedenih mjesec dana na aerodromu, prebačen je moja tenkovska jedinica u Slunj gdje je obavljala obuku s bojevom municijom. Kad sam se napokon ponovno vratio u kasarnu, viđao bih često N.N . Uvijek je bio u nekoj žurbi. Progovorio bi poneku riječ sa mnom i ubrzano odlazio, ispričavajući se uvijek da ima posla. U nekoliko navrata sam ga, kad bi časnici otišli kućama, pokušao posjetiti u uredu, očekujući da me kao starijeg kolegu ponudim kavom. Redovito se ispričavao da nema vremena. Gotovo bi me silom izgurao napolje. Ponekad bi me njegova gesta toliko razljutila da sam mu poželio očitati bukvicu. Pomislio sam čak nekoliko puta kako se boji družiti sa mnom. Na kraju smo se tako i rastali. Završio sam vojni rok i otišao kući. Život u kasarni se odvijao normalnim tokom, budući je diktator bio priključen na medicinske aparate i drugovi su datum kada će proglasiti njegovu smrt,
Te iste 1980., nakon Brozovog pokopa, odlazim u Njemačku gdje upisujem postdiplomski studij. Nekoliko mjeseci nakon što je i N.N izašao iz vojske, zove me jedan prijatelj i veli kako je ovaj otpušten s fakulteta. Pojašnjava mi da su ga uhvatili kako prisluškuje kolege studente s kasetofonom ispod kaputa. Priznao je kako su ga u vojsci prisilili da radi za zloglasnu UDBU.
Kad sam završio telefonski razgovor, srušio sam na stolicu. Prisjetio sam se onih nesretnih dana iz kasarne u Jastrebarskom. Gadovi, Titovi gadovi, komunistički lopovi. – prozborio sam tiho. Kakav šljam, kakav monstruozan čin, kakva podvala, kakva neljudskost. – gotovo sam se derao.
Napokon sam shvatio zašto me je N.N. čitavo vrijeme izbjegavao, pa i ono zašto mi nikada nije htio ponuditi kavu u svojem uredu. Čuvao je i mene i sebe. Znao je da ga prisluškuju. –pomislih. Bio sam mu duboko zahvalan. Možda će ga mnogi osuditi. Ja neću osuditi nikada, jer sam u tom trenutku shvatio kolika mu je nepravda učinjena.
Poželio sam nazvati pretpostavljenoga od N.N. i ispričati mu čitav slučaj. Odbacio sam tu ideju. Diktator Broz je bio već više od godinu dana mrtav. Shvatio sam da to ne bi bilo dobro, jer njegovi poslušnici, puni straha od raspada njihovoga carstva, prisluškuju sve, pa i same sebe. Ispričao sam mu sljedećeg ljeta kad sam ga sreo.
Uzdahnuo je duboko i prozborio: Jadna je to država koja se na takav način odnosi prema svojim građanima, koja uništava mlade ljudske živote. Kasnije sam saznao da zbog N.N. nije stradao nitko. Očito nije „dobro“ obavljao posao na koji su ga prisilili. Iako su mislili da je njihov, ostao je ipak svoj.
I danas kad ga se sjetim, imam duboko poštovanje prema njemu, jer sam shvatio da je bio žrtva jednoga ogavnoga sustava. Tisuću puta sam se godinama pitao kako bi se osobno ponio da sam bio na njegovom mjestu. Nisam si želio dati nikakav odgovor. Bio sam zahvalan Bogu da nikada nisam bio stavljen na tu kušnju.
Mnogi i danas žale za Brozom i komunističkim vremenima. Neka žale. Da imaju išta ljudskoga u sebi, ne bi žalili. Nažalost, mnogi od Brozovih poslušnika su se dobro uhljebili u državama koje su nastale raspadom njegove komunističke tvorevine. Neki od njih to i ne kriju. A i zašto bi? Broz je još uvijek živ kroz one koje je desetljećima odgajao u svom duhu.
Fenix-magazin/MMD/Dr. fra Luka Marković
