Kad antički filozof Aristotel kaže da je čovjek „zoon politikon“ (društveno biće), misli na to da je svaki pojedinac kao socijalno stvorenje pozvan sudjelovati u kreiranju društva. U tom kontekstu je nužno baviti se i politikom, jer politika određuje često stanje društva. Onaj tko se distancira od politike, drži se po strani, snosi također odgovornost za ono što će se događati u budućnosti.
Dr. fra Luka Marković
Za razliku od Heideggerovog protežiranja pojma „Sein zum Tode“ (Biti u odnosu na smrt), koji govori o tome da postojanje uključuje i konačnost, stavlja filozofkinja Hannah Arendt na prvo mjesto natalitet (Gebürtlichkeit), važnosti rađanja. U djelu „Vita activa“ piše o rađanju kao daru, ali i mogućnosti. Naime, rođenjem čovjek dobiva priliku ostvariti se, biti aktivan u društvenom životu.
Arendt, iako nije kršćanka, veže ljudsku djelotvornost u evanđeoskom duhu uvijek uz onoga drugoga. Upravo u zajedništvu s tim drugim pojedinac je sposoban svojim djelovanjem učiniti svijet humanijim. Arendt ne poziva čovjeka da bude profesionalni političar, ali ga upozorava da je od velike važnosti njegovo sudjelovanje u oblikovanju društvenog života, to jest sudjelovanje u političkom određivanju smjera društvenih događanja.
Arendt govori također u evanđeoskom duhu kad upozorava da je u ljudskom životu sposobnost praštanja nužnost, jer onaj koji je djelotvoran čini i pogrješke.
Bez praštanja, s obzirom na ljudsku nesavršenost, svijet bi završio u kaotičnom stanju mržnje.
Iz promišljanja Arendt mogao bi i današnji čovjek naučiti puno – mogao bi shvatiti da svoju budućnost ne smije povjeriti u ruke profesionalnih političara bez vlastitog sudjelovanja. Ovo se ne odnosi samo na važnost izlaska na izbore, nego i na korištenje osobne slobode da bude kritično djelotvoran kako bi se politika usmjerila u onom pravcu koji je dobar za čitavo društvo.
Hrvatska politika je izgubila osjećaj za kajanje i praštanje
Kritičnost mora biti svojstvo slobodnog, samosvjesnog i aktivnog građanina. U duhu razmišljanja slavne filozofkinje moglo bi se proučiti i današnjim političarima u Hrvatskoj, koji su često obuzeti jakim sebeljubljem – uvjereni kako sve znaju i mogu, da čuju razmišljanja građana, pa ako treba i političkih protivnika, ali isto tako da budu sposobni praštati i kajati se za propušteno.
To da je nekome povjerena vlast, ne znači da je time postao i nepogrešiv. Ali isto tako i onaj koji pretendira na sudjelovanje u vlasti mora biti svjestan svojih ljudskih nedostataka.
Nažalost, hrvatska politika je izgubila osjećaj za kajanje i praštanje. Dok vlast ne priznaje nikakve propuste i ne pokazuje osjećaj za kajanje, oni u opoziciji ne praštaju niti žele vidjeti ono što je dobro u aktualnoj politici. Zapanjujuća je činjenica da su nekima u opoziciji, barem tako izgleda na prvi pogled, bliži oni kojima su puna usta demokracije i ljudskih prava dok istovremeno šute o patnji hrvatskog čovjeka u vrijeme komunizma, a vladajućima draži ignoranti srpske agresije na Hrvatsku nego domoljubna opozicija.
Istina, politika se temelji često na umijeću laži, pa i u onim najdemokratičnijim zemljama svijeta. Pa ipak zdravo društvo drži više do istine, čak i tada kada boli. Nažalost, hrvatski političari često ne shvaćaju da Hrvatska nije u istoj poziciji kao uhodane demokratske države u kojima sve ovisi uglavnom o struci. U Hrvatskoj ovisi još uvijek puno toga i o ideologiji, kao i o ponašanju susjeda. Zato nije beznačajno tko će kreirati budućnost hrvatskog naroda. Hoće li to biti oni koji u Europskoj zajednici vide, ponekad i nekritično, samo pozitivne stvari ili oni koji, tko zna iz kojih razloga, u njoj vide samo tamu?
Hoće li to biti oni koji još uvijek vjeruju da su svi partizani bili antifašisti, i pored tolikih zločina koje su učinjeni u ime komunističke ideologije, ili oni koji misle da je prošla opasnost od „srpskog sveta“? Ili možda oni koji su uvjereni kako je europska liberalna ideologija najveća opasnost po Hrvate, pa ne vide moguće probleme koji bi mogli doći od strane Orbana i njemu sličnih susjeda? Gdje je izlaz? U onoj mudroj evanđeoskoj misli, o kojoj govori i Hannah Arendt, kad upozorava na važnost kajanja zbog propusta i pogrešaka, ali i sposobnost praštanja od strane onih koji žele sudjelovati u upravljanju državom.
U Europskoj zajednici nije sve savršeno
Nesposobnost kajanja i praštanja, koja je često odraz slijepe političke narcisoidnosti, može otvoriti samo prostor za one koji se nisu naučili nikada kajati, koji još uvijek imaju svoje čudne poglede na hrvatsku prošlost.
I jedni i drugi, i vlast i domoljubna opozicija, bi morali shvatiti da u Europskoj zajednici nije sve savršeno, ali nije niti loše. Dok Europska zajednica natura manjim narodima, pa i Hrvatima, pojedine upitne liberalne vrijednosti, ne bi trebali zaboraviti oni koji na nju gledaju sa skepsom da je na drugoj strani garant sigurnosti Hrvatske.
Orban može nekima biti simpatičan zbog kontinuiranog protivljenja europskoj politici i navodne borbe za kršćanske vrijednosti. Pa ipak ne bi se smjelo zaboraviti da Hrvatska u susjedstvu ima podosta „Orbana“ koji u odnosu na teritorijalni integritet Hrvatske razmišljaju više u prošlosti nego u budućnosti.
Što reći na kraju s obzirom na kajanje i praštanje? To da oni koji više vole Srbiju nego Hrvatsku ne bi smjeli biti bliži hrvatskim strankama od onih koji su umirali za nju, pa čak niti tada kad ovi pretjeruju s kritikom. Ali niti domoljubnim strankama u opoziciji ne bi trebali biti bliski oni koji još uvijek žale za diktatorom Titom i šute dok pojedinci iz njihovih redova govore kako je na Bleiburgu pobijeno hrvatsko smeće.
Vrijeme je da se u hrvatskoj politici dadne više prostora istinskom domoljublju i mudrosti pred samodopadnošću i uvjerenjem kako onaj drugi ne zna ništa. Vrijeme je da hrvatski političari shvate da se kod izbora ne radi prioritetno o njima, nego o hrvatskom narodu.
Fenix-magazin/SČ/Dr. fra Luka Marković
