Do kraja 2026. godine svaka država članica Europske unije morat će svojim građanima ponuditi digitalnu lisnicu identiteta. Hrvatska je, dakle, neće uvoditi zato što je to tehnološki hir, nego zato što to postaje europski standard.
Piše: Zoran Hardi, stručnjak za računalnu sigurnost i umjetnu inteligenciju
Zato je pogrešno pitanje hoće li Hrvatska imati takvu aplikaciju. Imat će je, kao i Njemačka, Francuska, Italija i sve ostale članice Unije. Puno je zanimljivije pitanje može li Hrvatska napraviti nešto što drugi neće.
Kada političari govore o digitalizaciji, najčešće se govori o aplikacijama, portalima i novim uslugama. Građani, međutim, digitalizaciju doživljavaju mnogo jednostavnije. Njih ne zanima broj funkcija nego broj problema koji nestanu.
A jedan od najbesmislenijih problema današnjice i dalje je gotovo svakodnevno slanje preslike osobne iskaznice.
Traže je banke, telekomi, hoteli, agencije, najmodavci, poslodavci i razne institucije. Šalje se e-mailom, preko aplikacija za dopisivanje ili kao fotografija. Pritom se često dijele podaci koji uopće nisu potrebni osobi ili organizaciji koja ih traži.
Paradoks je da živimo u vremenu kada umjetna inteligencija piše računalni kod, automobili se voze sami, a građani i dalje fotografiraju osobnu iskaznicu i šalju je kao privitak.
Upravo zato najveća prilika digitalne lisnice možda nije u tome da dokumente prebaci u mobitel. To je tek prvi korak. Prava vrijednost nastaje tek kada građani više ne moraju slati dokumente.
Zamislimo jednostavnu situaciju. Hotel treba potvrditi identitet gosta. Danas često traži osobnu iskaznicu i kopira je. U digitalnom modelu hotel ne bi dobio presliku dokumenta nego samo potvrdu da je identitet provjeren. Trgovac koji prodaje proizvod punoljetnim osobama ne bi morao vidjeti datum rođenja nego samo potvrdu da je kupac stariji od osamnaest godina. Poslodavac ne bi morao pregledavati cijelu diplomu nego dobiti potvrdu da određena kvalifikacija postoji i da ju je izdala ovlaštena institucija.
To možda zvuči kao tehnički detalj, ali nije.
Većina digitalnih sustava danas funkcionira po logici: daj mi sve podatke pa ću ja odlučiti što mi treba. Moderna digitalna država trebala bi raditi upravo suprotno: dati samo podatak koji je nužan.
To nije važno samo zbog privatnosti. Važno je i zbog sigurnosti.
Gotovo svaki veći incident krađe identiteta počinje nepotrebnim prikupljanjem osobnih podataka. Što više kopija dokumenata kruži između različitih organizacija, to je veća vjerojatnost da će završiti na mjestu gdje ne bi smjele biti. Nitko ne može ukrasti dokument koji nikada nije ni poslan.
Zbog toga bi Hrvatska mogla napraviti nešto što bi imalo stvaran europski značaj: postaviti cilj da digitalna potvrda identiteta postane standard, a kopiranje osobnih dokumenata iznimka.
To ne zahtijeva izmišljanje nove tehnologije. Europski okvir već postoji. Kriptografska rješenja postoje. Standardi postoje. Ono što nedostaje jest odluka da se postojeća pravila iskoriste ambicioznije od drugih.
Mnoge države digitalnu će lisnicu promatrati kao još jedan projekt koji treba završiti u roku. Hrvatska bi je mogla promatrati kao priliku da riješi jedan konkretan problem koji građane nervira već godinama.
Građane neće oduševiti činjenica da u telefonu imaju još jednu aplikaciju. Oduševit će ih trenutak kada shvate da više ne moraju kopirati dokumente, nositi papire, slati fotografije osobnih iskaznica ili dokazivati podatke koje država već zna.
Ako se digitalna lisnica svede samo na digitalnu verziju postojećih dokumenata, Hrvatska će napraviti isto što i svi drugi.
Ako, međutim, postane alat koji uklanja potrebu za kopijama dokumenata i nepotrebnim dijeljenjem osobnih podataka, tada bi Hrvatska mogla postati jedna od prvih država u Europi koja je shvatila da digitalizacija nije pretvaranje papira u ekran.
Digitalizacija uspijeva tek onda kada papir postane nepotreban.
Fenix-magazin/SČ/ Zoran Hardi
