Neispavana sam…., jutarnja kava i moja terasa na kraju grada. Godišnji je nepravedno kratak, završila je sezona lubenica, miriše ajvar, šilje se bojice, mislim se….opet posao, škola, roditeljski sastanci, kiša, snijeg…
Treba prionuti ponovno na gastarbajtersku šljaku, dosta je miješanja koktela vrijeme je za ponovno miješanje betona, kako mi piše u novom bosanskom horoskopu koji kaže:“ Rođeni u ovom znaku najčešće naje*u. Dovedu ih na pripremu gradilišta i do vrata su u blatu. Inače se odlikuju analitičkim duhom i romantičnom prirodom, ali to im ništa ne koristi ako im zapadne lopata”.
Kraj sebe imam neprocjenjivo, obitelj, sretnica sam, znam, okružena sam ljudima koji me vole i brinu se za mene. Uvijek na povratku s godišnjeg mi pomalo napukne srce, kad ostavljam u retrovizoru sliku svoje majke koja skriva suzu u kutu oka mašući umornom rukom dok ne zamaknem u daljinu. To nije bol koja boli nego bol koja nas mijenja oplemenjuje al naučila sam se sve ove godine nositi s tim, kad nemaš izbora onda nije teško.
Iako treniram mozak da u svemu misli pozitivno, često opsujem ovaj život udaljena od domovine i ljudi koje volim. Međutim novinski natpisi i surova realnost brzo me trgne i kažem sebi „Šuti dobro ti je, umakla si na vrijeme“ Što bi sada da moraš s kolonama mladih koji pakiraju svoje kofere i diplome zalivene znojem ići tražit sreću pod tuđim nebom?
Država je godinama sustavno pljačkana i devastirana, a mi se danas iščuđavamo zašto hrvatska mladost zajedno sa sirijskim izbjeglicama traži kruha u uređenim europskim državama. Iznenadilo nas kao snijeg zimsku službu u prosincu.
Što je država radila sve ove godine, osim što je svako malo prebrojavala koliko nas manje ima.
Sa Facebook i Instagram profila ovog ljeta smiješila su se lica i ljetna luksuzna odredišta novopečene hrvatske tajkunerije koji su kako kažu kod nas bili „snalažljivi“devedesetih.
Njihova je omiljena boja 500 eu ljubičasta. Fakultet, ženu , ljubavnicu, jahtu, kupio kao i cijelu budućnost praunučetu. Oni su sposobni i uspješni.
U njihove ekskluzivne fotografije sa „mast have“ evenata bulji hrvatska mladost koja na kolodvoru kupuje kartu u jednom smjeru. Nenaspavani, preplašeni odlaze motajući duhan sa tek nekih dvadesetak eura u džepu.
Oni nisu imali priliku da budu na moru, mimohodu, na proslavi Oluje i Alke a zasigurno im je otac bio na ratištu i borio se za Hrvatsku al nije niti mogao zamisliti da će ih dvadeset godina kasnije spremati u bijeli svijet jer u Hrvatskoj za koju se on borio za njih danas nema posla, jer dok se on borio ovi „snalažljivi“ su određivali budućnost naraštaja.
Mislim se, sačuvaj me Bože morskih dubina i ljudskog plićaka. Sve manje imam živaca za toleriranja političkih fukara koji u dva mandata osiguraju milijunsku imovinu, al još uvijek imaju obraza s govornica apelirat na ostanak mladih i obećavati bolje sutra. Raspalit će selfie i kleti se u sve da vole domovinu, najviše. Tko ne bi volio, kad je pola zemlje u tvojoj imovinskoj kartici. Hrvatska već dugo vremena živi kao u reality showu gdje su jedni slavni a drugi gladni, gdje se sreća mjeri brojem lajkova a uhljebi su toliko osjetljivi na riječi da ih riječima možeš pogoditi jedino da ih rječnikom po glavi.
Kroz Hrvatsku je do jutros prošlo preko 30.000 tisuća umornih i iscrpljenih Sirijaca, niti jedan se ne želi zaustaviti u Hrvatskoj. Tužna slika ali u isto vrijeme nekim drugim autobusima iz Hrvatske odlazi neprimjetno i Hrvatska mladost tražeći spas u europskim zemljama. Razlika između naših i sirijskih izbjeglica je u tome sto su njih protjerale ratne strahote, a našu mladost grabežljivi uhljebi kojih se Hrvatska treba više bojati od sirijske sirotinje koja prolazi.
Katarina Pejić
