O selektivnoj sablazni, milosrđu bez istine i krizi duhovne vjerodostojnosti
Postoji trenutak u povijesti svake institucije kada prestane biti progonjena izvana i počne se raspadati iznutra. Taj se trenutak ne očituje nužno gubitkom moći, nego gubitkom sposobnosti samokritike. U raspravama koje se ovih dana vode oko filma Svadba manje me zanima sam film, a daleko više reakcije koje je izazvao.
Piše: Julijana Pavić
Ne zato što nemam stav o umjetnosti i njezinim granicama, nego zato što me zabrinjava psihologija uvrijeđene svetinje — osobito kada dolazi iz institucije koja bi trebala biti prostor istine, a ne obrane vlastitog identiteta.
Jer čim se povede govor o blasfemiji, vrijeđanju vjere i sablazni, nužno se nameće temeljno pitanje: što se točno brani — Bog ili slika o nama samima?
Bog, ako je Bog, ne može biti ugrožen filmom. Ali institucija može biti ugrožena ogledalom.
Selektivna sablazan i pomaknuti moralni kompas
Filozofski gledano, svaka moralna osuda razotkriva hijerarhiju vrijednosti onoga koji osuđuje. Ne postoji neutralna sablazan. Ono što nas sablažnjava govori više o nama nego o predmetu sablazni.
Ako je film veći problem od nasilja u obitelji koje se prešućuje, ako je satira veća sablazan od nepravde koja se tolerira, ako je umjetnička provokacija opasnija od sustavne šutnje — tada problem nije u filmu, nego u pomaknutom moralnom kompasu.
Psihološki, riječ je o dobro poznatom mehanizmu projekcije: lakše je prepoznati grijeh izvana nego se suočiti s onim iznutra. Vanjski “neprijatelj” homogenizira zajednicu, stvara privid čistoće i jedinstva. Unutarnja kritika, naprotiv, traži obraćenje — a obraćenje je uvijek bolno.
Zato institucije u krizi rijetko biraju istinu. Češće biraju obranu.
Milosrđe bez istine kao duhovni anestetik
U suvremenom crkvenom govoru često se zaziva milosrđe — i to s pravom. No milosrđe koje se odvoji od istine prestaje biti evanđeosko. Ono tada ne liječi, nego umrtvljuje. Postaje duhovni anestetik: smiruje savjest, ali ne dodiruje ranu.
Zar nije dublja blasfemija banalizirati svetinju tako što joj se pristupa bez ikakve svijesti o vlastitoj odgovornosti? Zar nije sablazan kada se sakramenti dijele bez ikakvog poziva na obraćenje, dok se istodobno diže moralna uzbuna zbog filma.
Krist nikada nije bio najstroži prema onima izvana. Njegove najteže riječi bile su upućene religioznom licemjerju, onima koji su se zaklanjali iza Zakona kako bi izbjegli istinu o sebi. U tom smislu, kršćanstvo ne poznaje milosrđe bez istine — niti istinu bez poziva na promjenu života.
Institucija koja se brani umjesto da se ispituje
Sociološki gledano, institucije koje gube unutarnju koherenciju gotovo uvijek reagiraju defenzivno. Traže prijetnju izvana kako bi izbjegle suočavanje s pukotinama iznutra. Film je u tom smislu idealan protivnik: ne traži dijalog, nema ispovijed, nema odnosa. Može se osuditi bez rizika.
No Crkva ne gubi vjerodostojnost zbog filmova. Gubi je zbog tišine tamo gdje bi trebala govoriti i zbog glasnoće tamo gdje bi trebala slušati.
Ljudi ne odlaze jer su “zavedeni”. Odlaze jer prepoznaju raskorak između riječi i života, između propovijedi i prakse, između svetih simbola i svakodnevne nepravde. Vjera ne umire zbog napada izvana, nego zbog neiskrenosti iznutra.
Kršćanska zrelost nije uvrijeđenost
Uvrijeđenost nije znak duboke vjere, nego krhkog identiteta. Vjera koja se osjeća ugroženom svakom provokacijom još nije prošla put križa. Kršćanstvo nije pozvano da se stalno brani, nego da se stalno obraća.
Možda pravo pitanje nije treba li bojkotirati film. Možda je teže, ali nužnije pitanje: što bi se dogodilo kad bismo počeli bojkotirati vlastito licemjerje?
Bog ne treba našu obranu. Ali ljudi trebaju našu istinu.
A istina — koliko god bila neugodna — jedina ima moć oslobađanja.
Fenix-magazin/SIM/Julijana Pavić
