Nakon sinoćne petarde kojom je Bayern išamarao Dinamo u Münchenu, jedino što preostaje u Maksimiru je raspisivanje natječaj za krpljenje mreža. Da ne može Dinamo uz bok Bayernu znali su i oni najveći optimisti. Iako nas je 4, 5 milijuna su domovini, te još par stotina tisuća u Njemačkoj, sinoć su Hrvati dobili navijačku utakmicu protiv hladne Bayernovu publike, koja je tek kurtoazno slavila golove.
Dok su naši navijači treslali noseće stupove Alianz Arene kad je Gauradiolin Elf dopustio Dinamu najbliži susret sa golom tj. korner, stadionom se zaorilo “Kako je dobro vidjeti te opet”. Jer, Dinamo je stigao izboriti korner.
Navikli smo mi na skromnost i na to da nas sitnice čine sretnima. Nebrojeno puta smo dokazali da smo najjači kada je netko izvana u pitanju. Tada se u Hrvatima pojavi onaj ponos i inat. Kad vani igra naš klub, onako s ponosom nosamo hrvatska obilježja, dresove i šalove. Dok kući se opet gledamo preko nišana uz prazne, džepove i tužne stadione, svađamo se iz kojeg smo kvarta… Jer nije isto bit sa Gornjeg grada, Dubrave, Trešnjevke il iz Kustošije. Da ne spominjemo je li teže biti tovar u Zagrebu ili purger u Splitu.
U iseljeništvu je druga priča. Većinu navijača sinoć nije interesirao aktualni Mamić a niti politika koja se uvukla u hrvatski nogomet. Tek poneki transparent sa prekriženim HNS-om ili neka milozvučna poruka Maminju, ovaj put i na njemačkom, podsjećao je na raspoloženje u domovini.
Sinoć se vidjelo koliko su hrvatski navijači željni zdravog, neopterećenog nogometa. Sinoć su opet pokazali, unatoč neredu koji vlada u hravatskom nogometu, da kad hrvatski klub igra izvan Hrvatske tada nema pitanja od kuda je tko. U Areni su sinoć bili zajedno dinamovci i hajdukovci, bodrili su plave boje. I to je nažalost jedino što smo sinoć briljantno napravili.
Kada živiš u Njemačkoj ili bilo gdje izvan Hrvatske, svaki hrvatski klub koji gostuje ima podršku hrvatskih navijača iz iseljeništva. Nažalost, tako nije i u domovini. Zašto? Možda zato što život izvan domovine ljude nauči i natjera da znaju cijeniti domovinu. Može li se iz toga zaključiti kako bi sve Hrvate trebalo iseliti ako bi željeti gledati normalan nogomet? To ne kažmo ali očito je kako oni koji žive u uređenom društvu imaju zajedničku ljubav prema onome o čemu u Hrvatskoj gaje mržnju.
Hrvatska je mala zemlja za veliku mržnju. Za mržnju je jednim dijelom kriva i lošu politiku koja ne nudi nikakvu perspektivu. A to je jedan od ključnih razloga zašto mladi i odlaze izvan Hrvatske. Zar treba iseliti iz Hrvatske kako bi pokazali da se domovina voli ali samo iz daleka.
Katarina Pejić
