Ne znam ima li veze s duhom radosti i očekivanja, rekao bih s probuđenom ili potaknutom nadom milijuna ljudi čemu smo svjedočili s trga Sv. Petra ispred istoimene bazilike u Rimu, na rođendan bl. Alojzija Stepinca, s pojavom pape Lava ili Leona XIV. u pratnji karizmatičnog i sretnog kardinala Vinka Puljića na balkonu Bazilike, sve redom slikama ponosa i nade, ali, ljepše je misliti i vjerovati da ima kad nešto ima obrise čuda. Nešto u Hrvatskoj.
Piše: Marko Ljubić
Svojevrsno čudo je kad netko ili nešto kronično loše, pokaže zrnce lijepoga i dobroga.
Čovjeku dođe kao vrijedan dar imati priliku i razlog pohvaliti kroničnog zloćka, to je najdublja kršćanska vrijednost.
Uvijek me ta mogućnost podsjeća na evanđeosku prispodobu o Izgubljenom sinu. HTV tradicionalno nudi razloge za negativnu kritiku do te mjere da se već pomalo stvara imunitet na to što rade, naročito u Informativnom programu, pa, ukoliko se ne radi o teškom skandalu, ljudi samo odmahuju rukom. Otprilike kao kad Mario Radić i njegovi bujičari izvale neku domoljubnu, ili kad Stipe Mesić pripovijeda o genocidnosti Hrvata.
Iznenađenje s HTV-a
Antonija Hrvatin Roth je razgovorom s nadbiskupom Kutlešom pokazala da na HTV-u postoje novinari koji znaju, mogu i kad ih se ne sprječava, hoće.
Znalački, nepretenciozno, s pitanjima savršeno odabranim za petnaestak minuta vremena razgovora o iznimno važnoj temi, intonirana uz krajnje neposrednu i nenametljivu neverbalnu komunikativnost činila je izvrstan ugođaj za razgovor, kojim je i nadbiskupa Kutlešu predstavila neposrednom i toplom osobom, čije znanje, zapažanja i teološko-filozofska lucidnost dolaze do punog izražaja.
Kutlešina toplina i duhovna jasnoća
Pogotovo je važno za Kutlešu to vidljivo povjerenje u sugovornicu, koja je, kako sam već rekao zračila povjerenjem svakom izgovorenom riječju, pogledom i mimikom, jer je u dosadašnjim javnim nastupima Kutleša djelovao prepadnuto, nesigurno, ukočeno, gotovo beživotno.
U ovom razgovoru bilo je sve sasvim suprotno.
S obzirom na puno svjedočenja koja sam imao prilike čuti od mudrih ljudi, a koji su imali prigodu pobliže upoznati nadbiskupa Kutlešu, da je iznimno pametan, obrazovan, duhovan i neposredan čovjek u razgovorima, bila mi je enigma, s određenom dozom neugode koja ukazuje na složenije odnose oko njega, zašto tu toplinu, znanje i socijalnu narav ne pokazuje.
Djelomično me podsjećao na kardinala Bozanića, koji je u svojim prigodnim homilijama, primjerice za Dan državnosti u Crkvi sv. Marka, znao briljirati uočavanjima i proročkim porukama, ali koga je u velikoj mjeri gušila neka čudna defanzivnost, nesigurnost i stalno prisutni oprez prema najširoj javnosti i izvancrkvenim medijima i novinarima. U susretu s Bozanićem otkrijete toplog, dragog i neposrednog čovjeka, pa ako se i kad se to nasljeđuje s nasljednikom mu Kutlešom, isti obrazac, onda se katolik mora pitati – što se to događa s njegovom Crkvom da u njoj najbolje i najljepše što ima ostaje prigušeno?
Nadbiskup Kutleša je, iako je i u razgovoru s Antonijom samo na trenutke pokazivao znakove nesigurnosti, ali takve da je to cijeloj atmosferi i razgovoru davalo dodatnu dimenziju neposrednosti i slobode, u tih petnaestak minuta rekao više o izboru pape Lava XIV. nego svi laički i crkveni komentatori nakon pojave bijelog dima na Sikstinskoj kapeli.
Crkva bez straha: Novi duh slobode
Prvo, moj je dojam upravo na temelju ugođaja i načina komunikacije nadbiskupa Kutleše, kao da je duh slobode zahvatio Crkvu i svijet. Kao da je nestalo nekog nevidljivog pritiska iznad njega i uopće iznad Crkve. Gledajući sliku novoga Pape kako stoji pred svojim narodom suočen s božanskim pred sobom i u stotinama tisuća glasova s Trga, gledajući smijeh svjedoka vjere Puljića, pa duboku ganutost Lava XIV. imao sam iznimno snažan osjećaj potpune iskrenosti u svakom tom djeliću, nečega tako važnog, ljudskog i običnog bez čega se ne može biti kršćanin, a što nisam osjećao godinama unazad gledajući slike s toga mjesta. Ne bar u potpunosti. To je taj duh nade koji je s bijelim dimom i pojavom Lava XIV. poletio.
Drugo, nadbiskup Kutleša nije ni morao reći u odgovoru na Antonijino pitanje kako vidi prve i sve ostale postupke novoga Pape, a razgovorom s njom, cijelim razgovorom je rekao. Bog zna kamo će doletjeti taj Duh.
Ali, leti, mi to vidimo, tome svjedočimo. I to je najvažnije. S tim je Nadbiskup izravno posvjedočio to što očekuje zalažući se bez rezerve za tu nadu.
Rerum Novarum
Treće, u poplavi interpretacija o ostavštini Lava XIII. koje se svode na njegov socijalni nauk i encikliku “RERUM NOVARUM” (O novim stvarima) objavljenu 1891. godine u doba snažnog prodora marksističkog materijalizma, koji je krajnje pretenciozno nazvan filozofijom s očitom tendencijom internacionalizacije nove, potpuno oprečne teologije i u konačnici revolucionarno uspostavljene nebožanske vjere, nadbiskup Kutleša lucidno ističe dvije točke današnjice, usudio bih se reći kao ovovremene RERUM NOVARUM prema kojima Crkva mora zauzeti jasan stav. Baš nitko u Hrvatskoj, ni s teološkog, ni s laičkog stajališta nije upozorio na to naslijeđe Lava ili Leona XIII. izravno povezujući upravo te dvije “nove stvari” s novim Papom.
Kutleša jest.
Briljantno!
Naglasio je presudnost suvremenog pravca demokracije, upozorenjem da demokracija i sloboda ne mogu biti protivne božanskoj i prirodnoj naravi čovjeka, te da sloboda mora biti “sloboda činjenja dobra”, što opet ne može biti suprotno božanskom u naravi čovjeka.
Snažniju kritiku društvene realnosti u Hrvatskoj i Europi s crkvenih pozicija nitko odavno nije izgovorio. Zbilja se nadam i želim vjerovati da su to dobro razumjeli, prvo svi klerici, drugo svi deklarirani katolici u javnim i političkim poslovima, treće, da će Nadbiskup i Crkva ustrajati na prenošenju te misli i istine katoličkom puku.
Zatim slijedi jednako briljantna poruka, poučak. Briljantna zbog svoje logičnosti i jednostavnosti.
Reforma Crkve
Kutleša na sjajno pitanje Antonije o pojmu i problemu “reforme Crkve”, odnosno već notornoj reformi rimske kurije, samoj po sebi – reformi djelovanja Crkve, neizravno a jasno, rekao bih na pravcu lucidnog kardinala Vinka Puljića, izražava nadu u postupanje Leona XIV. pozivajući se na vlastito iskustvo s kardinalom Prevostom, da se reforma neće svesti na nove propise, nego da će se temeljiti na – novim ljudima. Hrvatska javnost je mogla uočiti u porukama kardinala Puljića prijateljsko neslaganje s važnim upravljačkim i komunikacijskim praksama pape Franje, posebno u na prvi pogled usputnoj primjedbi da ne poznaje osobno najveći broj kardinala, jer je papa Franjo ukinuo praksu svojih prethodnika da se dva puta godišnje u Rimu sastanu kardinali i razgovaraju o izazovima pred Crkvom. Uz to je kardinal Puljić rekao da se papa Franjo okružio malim brojem ljudi iz Kurije te da ima dojam da baš zbog toga nije čuo sve što je mogao i morao kao Papa čuti i znati o realnom životu Crkve.
Upravo to naglašava nadbiskup Kutleša u razgovoru s Antonijom objašnjavajući stvarnu bit – reformi.
Do jučer, do rođendana bl. Alojzija i izbora novoga Pape to nismo mogli čuti.
Zašto je to važno?
Pa to se vidi.
Pogledajte tzv. mainstrem medije u Hrvatskoj, mahom pseudomarksističke, jer su u svojoj banalnoj jednostranosti čak značajno i ispod marksističke pseudofilozofske razine, pa ćete vidjeti koliko je dragocjeno ovo što je rekao Kutleša i koliko je to poziv na odgovor na ovovremene – nove stvari.
Samo pogledajte njihova “tumačenja o Lavu marksisti”! Isti model postupanja kao prema ljubavi, obitelji, slobodi, čovjeku.
Prevari, zamaskiraj, pa uništi!
Isti model u konačnici kao prema papi Franji!
Medijska banalizacija naslijeđa i snaga istine
Ti ljevičarski mediji, analitičari i komentatori krajnje banaliziraju RERUM NOVARUM pretvarajući ga u revolucionarno internacionalističko oružje krajnje prijetvornih i neprirodnih ciljeva, pokušavajući upravo potpuno izopačenim modelom interpretacije i nametanja sadržaja slobode istisnuti baš sve što je ključno u ukupnoj ostavštini Leona ili Lava XIII. a što sasvim sigurno nije zanemario kardinal Prevost uzimajući ime Leon ili Lav XIV.
Razgovor Antonije Horvatin Roth i nadbiskupa Kutleše, posebno Kutlešine poruke, ukazuju na obnovljenu nadu i duh slobode i snage uvjerenja, te samopouzdanja koje bi moglo s novim Papom zapljusnuti svijet.
Hrvatsku pogotovo jer nam je potrebno kao rijetko kad.
Amen.
Fenix-magazin/MMD/Marko Ljubić
