Iz tiska je nedavno izašla knjiga „Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada“ autorice Julienne Bušić, supruga pokojnog Zvonka Bušića, a koja se bavi analizom strategije koju je Zapad, posebno Sjedinjene Američke Države, primijenio kako bi podržao očuvanje jugoslavenskog zajedinštva, a pritom potiskivao, marginalizirao i progonio hrvatske disidente.
Razgovarala: Marijana Dokoza
Glavni fokus je na izvješću Georgea Kennana, američkog veleposlanika u bivšoj Jugoslaviji, koji je detaljno opisao taktike kojima su se nastojale ugušiti kritike na račun Titovog režima.
Autorica knjiga Julienne Bušić je američko-hrvatska spisateljica, prevoditeljica i politička aktivistica, prepoznatljiva po svojoj angažiranosti u borbi za hrvatsku nezavisnost tijekom 1970-ih. Rođena 1948. godine u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je studirala književnost i antropologiju. Bušić je postala poznata zbog političkih akcija koje su poduzimali hrvatski iseljenici, uključujući i njezinog supruga pok. Zvonka Bušića, s ciljem skretanja međunarodne pozornosti na stanje u tadašnjoj Jugoslaviji.
FM Prije svega, zanima me zašto ste odlučili objaviti ovu novu knjigu, Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada? Riječ je o temi koja dosad nije detaljno istražena. Kako je Zapad izdao vlastite ideale u odnosu na kritičare Titovog režima.
Tijekom 70-ih godina, kada su se odvijale brojne disidentske aktivnosti, od peticija vezanih uz Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika do događaja Hrvatskog proljeća, bilo je jasno svakom objektivnom promatraču da su te akcije ignorirane od strane međunarodnih medija i političkih krugova na Zapadu. Istovremeno, drugi pokreti i prosvjedi, poput Povelje 77 u Čehoslovačkoj i Solidarnosti u Poljskoj, uživali su široku medijsku pozornost te financijsku i moralnu podršku. Tada sam mislila da postoji svojevrsno „prokletstvo“ Hrvatske, jer ju je srpska propaganda, i to vrlo uspješno, prikazivala kao „genocidnu naciju“ nakon Drugog svjetskog rata. No, to jednostavno nije bila istina. Većina europskih zemalja na neki je način surađivala s Njemačkom, ali nisu bile tretirane tako strogo i nepravedno kao Hrvatska.
FM: Zašto?
Naravno, bilo je poznato da je Tito „raskinuo“ sa Staljinom (što zapravo nije bilo sasvim točno, jer je s njim konzultirao gotovo svaki potez i podržavao ga u svim rezolucijama UN-a). Stoga se podrazumijevalo da će Tito biti blaže tretiran. Međutim, dok arhivi američkog State Departmenta i drugih institucija nisu postali javno dostupni, bilo je nemoguće znati razmjere suradnje Zapada s Titovim kriminalnim režimom. Bila sam šokirana mnogim dokumentima jer su jasno ilustrirali hladnokrvnost kojom se geopolitička agenda provodila nauštrb svih demokratskih načela koja su Zapad, a osobito SAD, navodno zastupali. Kao Amerikanka rođena u SAD-u, bila sam ogorčena, posebno zato što je moj suprug Zvonko osobno bio pogođen, kao i mnogi njegovi najbliži prijatelji, uključujući Brunu Bušića i druge.
U tom trenutku odlučila sam istražiti što više dokumenata kako bih ilustrirala tezu knjige i uključila materijale koji nikada prije nisu bili objavljeni, poput završne riječi Dražena Budiše prilikom izricanja presude, njegove zatvorske fotografije te dva intervjua predsjednika Franje Tuđmana i Vlade Gotovca koja nikada nisu bila objavljena jer su novinaru koji ih je snimio kasete oduzete na aerodromu prilikom izlaska iz zemlje. U knjizi je također važan doprinos dvojice izvrsnih povjesničara, Luke Kneza i Zlatka Begonje sa Sveučilišta u Zadru, koji su napisali poglavlje o tome kako je međunarodni tisak bio manipuliran, nadziran, zastrašivan i spriječen u objavljivanju istine o zločinima Titovog režima.
Važno je opovrgnuti lažne narative općenito, ali u slučaju Hrvatske ti narativi i dalje utječu na sve što se događa, stoga je posebno važno suprotstaviti im se.
FM Koje su ključne teme koje obrađuju urednici u uvodnim tekstovima Zbornika Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada?
Glavna tema oko koje se okupljaju sve ostale jest široko rasprostranjena i pažljivo osmišljena strategija Zapada (osobito SAD-a) za potiskivanje, marginalizaciju, omalovažavanje, pa čak i progon hrvatskih disidenata u ime očuvanja jugoslavenskog jedinstva.
Ova strategija detaljno je opisana u izvješću Georgea Kennana, koji je tada bio američki veleposlanik u Jugoslaviji. Strategija je uključivala sve slojeve društva u svojevrsni grupni napor da se uguši svaka kritika Titovog kriminalnog režima i diskreditiraju ili ignoriraju njegovi kritičari. Posebno su šokantni dijelovi koji otkrivaju do koje su mjere vlasti bile spremne ići kako bi zaštitile lažni narativ Jugoslavije kao „socijalističke“, a ne represivne komunističke države u kojoj Partija kontrolira svaki aspekt života.
Evo samo jednog primjera iz Kennanovog izvještaja o stvaranju pozitivne percepcije Jugoslavije:
„Pristup javnosti mora, prema mom mišljenju, uključivati izjave predsjednika koje nisu površne. Trebalo bi uključiti nekoliko javnih izjava ili govora drugih visokih dužnosnika. Napori bi se trebali usmjeriti na pronalazak kvalificiranih mlađih ljudi koji bi mogli obići zemlju, grupe za proučavanje vanjskih poslova, sveučilišta itd., s ciljem objašnjavanja objektivnih činjenica i osnova naše politike. Osim toga, bit će potrebni visoki pristupi ključnim osobama u tisku, ne samo dvjema ili trima, već svima koji su važni u tom kontekstu. Posebna pažnja trebala bi se posvetiti izdavačima tjednih časopisa. Vladini stručnjaci najbolje će znati kako iskoristiti radio i televiziju. Međutim, naglasio bih da se ovdje ne radi samo o jednokratnoj izjavi, već o upornom, dugotrajnom naporu u kojem se maksimalno koristi faktor ponavljanja.“
Ovaj odlomak sam po sebi ilustrira sveobuhvatnu i neumoljivu podršku Titovom režimu te način na koji je prodrla u sve moguće društvene strukture, često na način koji bi se mogao smatrati antidemokratskim.
FM Na koji način zbornik doprinosi razumijevanju hrvatskog nacionalnog pitanja i disfunkcionalnosti jugoslavenskog federalizma?
Razmatranjem pozicija država zapadnih demokracija, koje su, u želji da opravdaju svoje interese, jugoslavenski sustav prikazivale u daleko ljepšem svijetlu, rasvjetljuje se ne samo pravo stanje stvari u Jugoslaviji, već i teška pozicija hrvatskih disidenata. Kako, bez shvaćanja pozicije Zapada, shvatiti istinsku poziciju hrvatskih intelektualaca, ali i hrvatskog nacionalnog pitanja u cjelini? Za razliku od drugih nacionalnih skupina iz Istočne Europe, hrvatski intelektualci nikada nisu imali podršku zapadnih država, premda su njihove ideje, napose u pogledu samoodređenja naroda i ljudskih sloboda, bazirane na temeljnim demokratskim postavkama Zapada.
Knjiga stoga otkriva svu težinu hrvatskog nacionalnog pitanja, koje je s jedne strane zarobljeno totalitarnim jugoslavenskim režimom, a s druge strane nepravedno odbačeno od zapadnih država. Zapadne države ne samo da nisu pružile pomoć hrvatskim intelektualcima, već su ih iskoristile u međunarodnoj trgovini, a sve s ciljem ostvarenja političkih interesa. Premda je odustao od svojih ideala, Zapad je suzbijanjem hrvatskog nacionalnog pitanja platio najmanju moguću cijenu, i ostvario svoj interes.
FM Kako su srpske političke i upravljačke strukture bile povezane s represivnim aparatima u Hrvatskoj?
Moramo se prisjetiti da su Srbi bili prekomjerno zastupljeni u svakom segmentu društva: diplomaciji, obrazovanju, medijima, vojsci, vlasti, pa stoga nije iznenađujuće da su kontrolirali i obavještajne službe. Međutim, ne treba bježati od činjenice da su Hrvati špijunirali Hrvate, da su Hrvati vršili likvidacije hrvatskih emigranata, kao i to da su Hrvati zatvarali i progonili Hrvate. Pravilo da se svaka nacija bavi svojim problemima uvedeno je kako bi se održavao status quo u okviru međunacionalnih odnosa u Jugoslaviji. Premda je to danas ne samo teško shvatiti, već i pomalo užasavajuće, činjenica je da je stvarnost daleko kompleksnija od onoga što se na prvi pogled čini. Na koncu konca, zašto se danas ne govori o likvidacijama hrvatskih emigranata u inozemstvu? Ili, zašto i danas postoje tabu teme o stradanju hrvatskog naroda u drugoj Jugoslaviji? Odgovori, sasvim sam sigurna, za sobom vuku brojne neugodne činjenice, koje su daleko kontroverznije od pojednostavljenog promatranja odnosa Hrvata i Srba.
FM Koji su glavni razlozi zbog kojih su disidenti iz Jugoslavije ostali neprihvaćeni od zapadnih politika i medija u kontekstu njihove borbe za slobodu?
Kao što sam već objasnila, glavni razlog bio je uvjerenje Zapada da se Jugoslavija mora održati pod svaku cijenu, jer bi njen raspad doveo do katastrofe za zapadne geopolitičke ciljeve, koji su tijekom većeg dijela tog razdoblja uključivali sprječavanje širenja utjecaja Sovjetskog Saveza. Kao rezultat toga, hrvatski disidenti smatrani su istim prijetnjama kao i simpatizeri komunizma u, primjerice, Sjedinjenim Državama. Obje skupine su predstavljale opasnost za političke ciljeve SAD-a: jedni zbog podržavanja sovjetske ideologije, a drugi (barem veliki broj njih) zbog podržavanja neovisnosti Hrvatske, što je značilo i raspad Jugoslavije. Ironično, zar ne?
Osim toga, jugoslavenske obavještajne službe bile su aktivne protiv hrvatskih disidenata u dijaspori, često u suradnji s američkim obavještajnim službama. Ova suradnja otvoreno je opisana u mainstream medijima 1979., nakon što je procurilo izvješće američkog Senata o toj temi. New York Times je napisao da je State Department „aktivno obeshrabrivao“ istrage stranih obavještajnih službi koje su uznemiravale, zastrašivale, pa čak i možda ubijale određene američke građane. U izvješću se u mračnijem tonu navodi da postoje „indikacije da su jugoslavenski agenti odgovorni za 10 do 15 političkih ubojstava u zapadnoj Europi te da su možda koristili ubojstva kao alat za ušutkavanje disidenata u Sjedinjenim Državama.“
Dakle, ne samo da su hrvatski disidenti ignorirani i potiskivani, već su i ušutkavani na najekstremniji način, kao u slučaju Brune Bušića. I dok je cijeli zapadni medij pokrivao ubojstvo bugarskog disidenta Georgija Markova u Londonu, ubojstvo Brune Bušića bila je tabu tema. Knjige, filmovi i članci i dalje se pišu o Markovu, dok se Bruno Bušić spominje isključivo u hrvatskim medijima.
FM Na koji način su izvori iz Zbornika Krik hrvatskih disidenata povezani s kasnijim događanjima u Hrvatskoj, uključujući ratove 1990-ih godina i tranzicijski period?
Mnogi su bili neugodno iznenađeni snažnom potporom američkog državnog tajnika Jamesa Bakera (uz podršku Budimira Lončara) Jugoslaviji na samom početku Domovinskog rata. No, do zadnjeg trenutka, američka vlada iskreno je vjerovala da će uspjeti očuvati Jugoslaviju svim raspoloživim sredstvima i utjecajem. Tek kada je postalo jasno da će volja hrvatskog naroda prevladati, SAD je promijenio smjer. U konačnici, oni su Realpolitiker, a ne humanitarci.
Osim toga, zbog činjenice da u Hrvatskoj nije bilo lustracije, iz različitih razloga, uključujući i preranu smrt predsjednika Tuđmana, mnoge od istih struktura ostale su netaknute. Akteri su jednostavno promijenili strane bez mijenjanja svojih temeljnih ideologija. Zbog toga se danas susrećemo s problemom neotvaranja arhivskog gradiva i ključnih povijesnih pitanja, čiji bi odgovori, u najmanju ruku, zaista mogli pomoći oslobođenju hrvatskog naroda od uzda bivšeg totalitarnog sustava. K tome valja napomenuti da smo mi Hrvati, kao mlad narod, još uvijek u procesu nacionalne izgradnje, koja još uvijek nije dovršena. U tom smislu smatram da bi povijesna tumačenja, bazirana na istini i arhivskom gradivu te oslobođena od totalitarnog naslijeđa, u znatnoj mjeri pospješila proces nacionalne izgradnje, koji bi se trebao temeljiti na demokratskoj osnovi i višestoljetnoj povijesnoj tradiciji, kakvu bi pojedine zapadne države samo mogle sanjati.
FM Knjiga je objavljena kao dvojezično izdanje, što je neuobičajeno, barem u Hrvatskoj. Zašto?
Važno je da vanjski svijet dobije priliku informirati se o hrvatskim pitanjima, jer postoji toliko mnogo dezinformacija i pogrešnih informacija. Nažalost, jako zaostajemo na ovom području, uglavnom zato što nismo imali mreže koje je Jugoslavija izgradila u diplomatskim, političkim i medijskim krugovima, a koje su nakon rata naslijedile Srbija i Crna Gora. Pokušavamo nadoknaditi taj zaostatak, a jedan od najboljih načina za to je objavljivanje, objavljivanje i još objavljivanja, ali na engleskom jeziku. Već nekoliko godina sudjelujem u ovom naporu, i dosad smo objavili mnogo knjiga na engleskom jeziku, koje se sve mogu naručiti na Amazonu; primjerice: The Croatian War of Independence, Ante Nazor; In the Eye of the Storm, Ante Gugo; The Resurrected Faces of Vukovar, i druge. Hrvatska vojna akademija nedavno je objavila moj prijevod knjige predsjednika Tuđmana Misao hrvatske slobode na engleskom jeziku, i nadamo se da će uskoro biti dostupna na Amazonu. Također imamo stalnu zajedničku suradnju s američkim višejezičnim književnim časopisom The Gobshite Quarterly, koji je objavio i nastavlja objavljivati hrvatske pisce i pjesnike, uključujući Tomicu Bajišića, Tomislava Marijana Bilosnića, Borisa Biletića i brojne druge. Ooligan Press, nakladnik iz mog rodnog grada, izdao je cijelu seriju knjiga pod nazivom New Croatia, od kojih sam dvije prevela.
Zato je nova knjiga, Croatian Dissidents and the Dissonance of the West, dvojezična, jer smatram da je od iznimne važnosti da što više prevedemo i objavimo na engleskom jeziku o pitanjima od ključne važnosti za Hrvatsku. Također bih željela spomenuti da Luka Knez, koji je suurednik knjige, ima nadolazeći članak na engleskom jeziku, zajedno sa Zlatkom Begonjom, u Journal of Cold War Studies Sveučilišta Harvard, što je sjajno postignuće.
No čak i tijekom 70-ih i 80-ih godina zalagali smo se za te prijevode. Bruno Bušić i ja osnovali smo Hrvatsko prevoditeljsko društvo prije njegove smrti. Okupili smo grupu prevoditelja, uglavnom iz Sjedinjenih Američkih Država, koji su tečno govorili engleski i hrvatski, i počeli prevoditi sve vrste tekstova, na primjer, intervjue disidenata, članke i drugo. Bruno i ostali slali bi mi materijale, a nakon što bi bili prevedeni, slali bismo ih medijima, organizacijama za ljudska prava i političarima. Nažalost, premalo se naglašava važnost prijevoda od strane Ministarstva kulture i drugih ministarstava. Većinu posla obavljaju i financiraju pojedinci, na što je nedavno ukazao Nikola Knez, redatelj iz Sjedinjenih Američkih Država, koji je snimio nekoliko fantastičnih dokumentaraca o hrvatskim (ne balkanskim, regionalnim ili jugoslavenskim) temama. Kada su ga pitali koliko je podrške dobio od hrvatske vlade za sve projekte, osobito za dokumentarac o Operaciji Oluja, izjavio je: „Državne institucije 0,1% za film o Hrvatskoj najvećoj vojnoj operaciji. Onda možete misliti kako stoje stvari sa ostalim filmovima! Možemo li reći, pozitivna nula?“
Knjiga se može kupiti u knjižarama u Hrvatskoj i naručiti preko Školske knjige.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
