Josip Jović: Valter iz Banskih dvora brani Vukovar

Nakon što su u Vukovaru drugi put skinute ploče s dvojezičnim natpisima, postavljene u mrkloj noći dok pijevci još nisu zakukurijekali, a vukodlaci još nisu sišli u grob, pomislio sam kako je to skidanje naredila sama Vlada i tako elegantno riješila problem. Ali, kako sada vidimo, precijenio sam pamet ljudi koji vode ovu zemlju. Zoran Milanović i njegov tim ustrajno i pod svaku cijenu žele vidjeti ćirilicu u gradu na Dunavu, pod cijenu narušavanja kakvog takvog suživota, nereda, sukoba, kaosa, ozlijeđenih, pa možda i mrtvih. Jedan od dežurnih HRT-ovih  “političkih analitičara”, čuje se na radiju, predlaže oštre represivne mjere protiv izgrednika kako bi vlast sačuvala svoj autoritet! Vlada ostaje uporna, samo što ona ne može postaviti toliko ploča koliko ih građani mogu skinuti

Poslušnost joj otkazuju čak i policajci, u kojima ima nešto jače od straha od gubljenja radnih mjesta. Kao jedino preostalo rješenje nameće se angažiranje žandarmerije iz susjedne Šumadije. Priprema se veliki prosvjed za Dan sjećanja 18. studenog, a oni s vrha već su proglašeni nepoželjnima. Doista, Vlada radi jedne sitne stvari, sitnog interesa, radi sviđanja i podilaženja ne znam kome, stvara velike probleme. Ubija vola radi jedne šnicle.

Važnost simbolike

Vukovar je mjesto srpske agresije, razoreni grad u kojem su mnoge majke ostale bez sinova i sinovi bez očeva, a to ćirilično pismo, što god mi mislili i kako god se trudili tumačiti to, neugodno podsjeća na to vrijeme bestijalne i okrutne mržnje i ubijanja. I još građani tog uništenoga grada na ulicama susreću svoje krvnike i silovatelje. Čak i Milanka Opačić ukazuje na važnost simbolike, na brojne abolirane u tom gradu i na to kako je ćirilica samo simbol jednog šireg i dubljeg traumatičnog stanja.

Osvajačke velikosrpske ideje, na žalost, nisu prošlost. Na to nas je upozorio Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije, izjavom kako je Vukovar srpski grad, dok je Milorad Pupovac tu izjavu nešto ublažio dodavši “i srpski grad”. Na nekim sportskim priredbama nedavno se iz svih grla orilo “Vukovar − Srbija”, a “Vukovar” napisan ćirilicom na srpskoj zastavi prekrio je cijelu tribinu beogradske Marakane tijekom utakmice nogometnih reprezentacija.

Branitelji, i ne samo oni, sustavno su posljednjih godina vrijeđani interpretacijama rata i politikom koju Hrvatska vodi spram Srbije i spram Srba u Hrvatskoj. Vrijeđa ih priča o građanskom ratu, ili kad Ivo Josipović, rekapitulirajući prijeđeni put države posljednjih dvadeset godina, ne govori o agresiji na Hrvatsku, nego samo o “upletenosti Hrvatske u rat”. Vrijeđa ih i najava povlačenja tužbe za genocid, kao i zajednički Josipovićev i Tadićev obilazak Ovčare i Paulina Dvora, i time prešutno izjednačavanje neusporedivog. Ili kad naš predsjednik uručuje priznanje Dokumentacijskom centru Vesne Teršelić, koja tendenciozno, politikantski traga za hrvatskim zločinima.

U sklopu “regionalne politike”, koja je očito dirigirana iz vanjskih središta političke moći, kao najvažniji cilj postavljena je obnova uske povezanosti Zagreba i Beograda. Nikolić je u Zagrebu primljen s posebnom srdačnošću, a Josipović mu nestrpljivo hita u novi zagrljaj. Josip Leko, predsjednik Sabora, ovih dana u Budimpešti ponavlja mantru o “zajedničkoj europskoj budućnosti na našim prostorima” i o “osjećaju odgovornosti za daljnje europske integracije zemalja regije”, pri čemu se prvenstveno misli na Srbiju.

Tvrdoglava stvarnost

Drago Lovrić, načelnik Glavnog stožera HV-a u Beogradu, izjavljuje kako je Srbija temeljni stup regionalne suradnje, dok Željko Jovanović sa svojim beogradskim kolegom dogovara zajedničke sveučilišne sportske lige i zajedničke obrazovne programe. U Vukovaru su djeca srpske nacionalnosti pošteđena učenja o Domovinskom ratu, Srbi u Hrvatskoj su, kao i u vrijeme Jugoslavije, posebno privilegirani u javnom životu kao neki kontrolni mehanizam. Dok mnogi branitelji nemaju riješeno stambeno pitanje, sva je pozornost usmjerena na stambeno zbrinjavanja iz gradova odbjeglih pripadnika ove manjine. Itd., itd.

Sve je to tvrdoglava i neugodna stvarnost sabrana u toj negativnoj emociji spram jednog pisma − simbola, koja se sudara s tvrdoglavošću jednog premijera, koji tu emociju ne može i ne želi razumjeti. On pristaje na razgovor, ali unaprijed poručuje da nema popuštanja, ostajući na ispraznoj principijelnosti sažetoj u ono “zakon je zakon”. Za cijelu gungulu optužuju se skupine nasilnih “šovinista”, ili pak oporba koja navodno manipulira osjećajima ljudi radi nedemokratskog preuzimanja vlasti.

Svakome je, međutim, jasno da ove emocije ne može proizvesti nikakva stranka i da su braniteljski stožeri jednako kritični prema svima koji su kumovali neželjenom stanju. Posebno je smiješno govoriti o grupicama kad je očito da je riječ ne samo o cijeloj braniteljskoj populaciji, nego i o većini građana ne samo Vukovara, nego i cijele zemlje. Izgleda da je lakše živjeti u svijetu obmana i samoobmana nego se suočiti s realnošću. A vlast i na ovom primjeru, kao i na brojnim drugim primjerima, pokazuje kako joj zapravo uopće nije stalo što narod misli i osjeća, važno joj je samo ono što je ona sebi umislila kao jedino ispravno i što je valjda prihvatila kao zadatak koji mora izvršiti. No, takva politika nema perspektive.

 

Josip Jović /SD

 

Pogledajte drugo

Matea Jelic

HRVATSKA IMA OLIMPIJSKU MEDALJU: Kninska tekvondašica Matea Jelić osigurala prvu medalju na OI u Tokiju za Hrvatsku

Tekvondašica Matea Jelić osigurala je prvu medalju za Hrvatsku na Olimpijskim igrama, 23-godišnja Kninjanka plasirala …