Predsjednik Vlade Zoran Milanović podnio je izvješće Saboru o stanju nacije i onda pobjegao iz dvorane ne želeći slušati komentare. Naciju bi, međutim, više obradovao da je, umjesto izvješća, podnio ostavku. Dva su ozbiljna razloga za to. Prvi je petljanje oko Zakona o (ne)izvršavanju europskog uhidbenog naloga, a drugi je proračunski deficit i sve ono vezano uz njega.
Ministar pravosuđa Orsat Miljenić se hinjeno slavodobitno vratio iz Bruxellesa, gdje je postigao navodni dogovor oko spornog zakona s europskom kolegicom Viviane Reding, pokušavajući zajedno sa svojim šefom taj dogovor predstaviti domaćoj javnosti kao pravi trijumf jedne nadasve mudre i dostojanstvene politike. Zaista je krajnje mučno bilo slušati sva ta objašnjenja. Dogovor je predstavljen kao kompromis, čak kao pobjeda i kao besplatan nauk. Milanović je čak kazao kako nam je trebalo tri mjeseca da Europsku komisiju uvjerimo u ispravnost naših stavova. Nema, rekao je on, saginjanja kad smo u pravu.
A i maloj je djeci na prvi pogled jasno kako se radilo baš o suprotnom, o saginjanju glave pred naredbom, o kompromisu koji to nije, već o pukoj poslušnosti, o porazu a ne o neriješenom rezultatu, kamoli o pobjedi, o mišu koji je pokušavao bezuspješno umaknuti mački. Još je dogovor iskorišten za obračun s oporbom. Navodno je Reding, ako je vjerovati našim nevjerodostojnim pregovaračima, dala potporu Vladi oko uvođenja ćirilice, poručivši oporbi neka makne ruke od Vukovara, iako to nije bio predmet razgovora niti se od same gospođe Francuskinje to igdje moglo čuti ili pročitati.
Još nije sve gotovo
I ne stoji da je učenje besplatno. Možda izbjegnemo sankcije, ali je Hrvatska zacijelo izgubila na vjerodostojnosti, što može imati loše političke i gospodarske efekte u odnosu s drugim zemljama. Vrhuška je pokušavala biti tvrdokorna na jednom pitanju koje nema oznaku nacionalnog interesa i to isključivo u svoje ime, jer zacijelo za odbijanje izvršenja naloga za uhidbu ljudi osumnjičenih za kriminal bilo koje vrste ne bi dobila ničiju potporu.
No još nije sve gotovo. Milanović se još ne da. Stvari se i dalje jako kompliciraju i pravno i politički. Vlada uklanja iz navedenog zakona onaj članak kojim su bila izuzeta kaznena djela počinjena prije 2002. godine, ali ne i onaj drugi jednako sporni članak koji govori da neće biti izručeni građani osumnjičeni za djela za koja je nastupila zastara po domaćem zakonodavstvu.
Taj je članak suvišan, jer se optužuje i sudi prema zakonima zemlje koja izdaje uhidbeni nalog, dok zemlja od koje se traži izručenje izvršava samo tehničku uslugu. Iz istog je razloga za konkretni slučaj nepotrebno mijenjati Ustav, kojom bi se izmjenom ukinula zastara. Ako je riječ o otvaranju “zastarjelih” procesa pred domaćim pravosuđem, onda ne bi trebalo mijenjati Ustav koji ništa ne govori o zastarama, nego kaznene zakone kojima je to pitanje inače regulirano. Ovako zaista ostaje neodoljiv dojam kako se čitava stvar želi i dalje otegnuti i izvrdati.
Kako stvari stoje, za promjene Ustava teško će biti namaknuti zastupničku dvotrećinsku većinu i to je upravo ona karta na koju predlagači igraju, unaprijed upirući prstom i prebacujući odgovornost na one koji će opstruirati ustavnu promjenu kao u zaštitnike osumnjičenih. Ovdje zaista imamo posla s onim što se najčešće, možda nepravedno, zove balkansko-cincarskim mentalitetom, ili, kako bi sam Milanović kazao, bizantskom politikom.
Euroskeptici su bili u pravu
Gospodarsko stanje nije pretjerano nazvati katastrofalnim, a krajnji i najbolji izraz tog stanja je proračunski deficit koji će u sljedećoj godini prijeći 4,5 posto BDP-a i približiti se iznosu od 20 milijardi kuna, javni dug će premašiti granicu od 70 posto BDP-a. Svi napori na rezanju troškova i utjerivanju poreza dali su suprotne rezultate od očekivanih. Najbolji je dokaz potpune izgubljenosti smanjenje PDV-a u ugostiteljstvu na 10 posto uoči turističke sezone i njegovo novo povećanje nakon sezone. A izlaz se ne vidi, nastavlja se starim mehanizmima.
Luksuzni proizvodi poput šećera, kruha, mlijeka i benzina će poskupjeti, lijekovi će se reducirati, dvadeset tisuća službenika će ostati bez posla, zatvorit će se mnoge škole i ambulante, povlaštene mirovine (to su one iznad 5000 kuna!) smanjit će se za deset posto, seljaci ostaju bez potpore, opadaju proizvodnja, potrošnja i izvoz. Nedirnutom će ostati kasta političara koja iritira javnost nabavama brojnih i skupih automobila i mobitela.
Jedino je rješenje daljnje zaduživanje i prodaja, za početak, državne banke i osiguranja te autocesta, čime će se, u najboljem slučaju, točno namiriti proračunski manjak. Velike nade polagane su u europske fondove, dok Slavko Linić nije stvar demistificirao, potvrdivši da su euroskeptici bili u pravu. Efekti odnosa s EU-om su negativni, u sljedećoj godini ćemo uplatiti pet milijardi kuna članarine (ove godine polovicu toga iznosa), a iz famoznih fondova nećemo dobiti ništa.
Ne stoji kako nemamo projekata, jer pelješki most, na primjer, ima sve potrebne uvjete za gradnju. Doda li se tome izostanak carinskih prihoda (blizu dvije milijarde kuna), pa onda još pet posto ukupno ubranog PDV-a, koji idu u EU blagajnu, naš se negativni saldo s EU-om penje na otprilike 10 milijardi ili polovicu deficita. Iz Vlade kažu kako nema alternative ovakvoj politici. Možda, ipak, postoji alternativa ovoj Vladi!?
JOSIP JOVIĆ / Slobodna Dalmacija
