Josip je prije točno dvije godine iz svoje rodne Hercegovine preselio u Stuttgart. Kaže, nije to puno vremena za velike pothvate, ali sasvim dovoljno da se podvuče crta i napravi paralela između onoga što je dobio preseljenjem u Njemačku i onoga što je izgubio odlaskom iz Hercegovine. Za Fenix je otkrio kako se danas osjeća.
Njegovu priču prenosimo u cijelosti
“Dugo mi je trebalo da donesem odluku o preseljenju. Borio sam se na mnoge načine da ostanem u Hercegovini. Dan za danom je bivalo sve teže.
Radio sam povremene poslove i nisam birao. Međutim, to nije bilo dovoljno za pristojan život. Osjećao sam se manje vrijednim, a i pronaći djevojku koja bi bila s osobom nesigurnih primanja postalo je nezamislivo.
U Stuttgartu imam krizmenog kuma. Moja majka ga je zvala i zamolila da mi pomogne dok se ne snađem. Tako sam se našao u Stuttgartu s prvim danima proljeća 2017.godine. Prvi posao je bio u skladištu voća, a stanovao sam kod kuma.
Bilo je ispočetka teško psihički se prilagoditi na sve novo,a na fizički nije toliko jer sam navikao raditi. Za par mjeseci sam promijenio posao i preselio u svoj unajmljeni stan. Tada je sve krenulo drugačije i potpuno bolje. Znatno više sam zarađivao,a majka i brat su mi dolazili tri puta u posjetu. Nakon dvije godine iz mog iskustva ću reći što sam dobio dolaskom u Njemačku,a što sam izgubio odlaskom iz Hercegovine.
Dolaskom u Stuttgart dobio sam:
– priliku da radim i da za svoj posao zaradim pristojnu plaću
– priliku da mijenjam posao i idem ka boljem
-priliku da napredujem u svakom smislu
-priliku za upoznavanje djevojaka koje nisu opterećene da upoznaju nekoga tko će ih financirati dok one glume po gradu, već djevojaka koje isto rade i same sebi svojim radom omogućuju pristojan život.
-dobio sam poštovanje kao radnik kojeg poslodavac poštuje
-dobio sam priliku da na izlascima razgovaram s mladima o zdravim temama,a ne o politici i političarima
-ide mi radni staž, te sam osiguran što za pet godina rada na različitim poslovima kod nas nije bilo moguće
Sada ću reći i što sam izgubio odlaskom iz Hercegovine
-izgubio sam osjećaj bezvrijednosti i neučinkovitosti
-izgubio sam osjećaj manje vrijednosti dok bi u diskotekama kraj mene “tatini sinovi” naručivali boce skupocjenih pića i tako nastojali fascinirati društvo oko sebe
-izgubio sam onaj grč u želucu s kojim sam se budio pri pomisli kad krenem na posao kako će taj dan moj poslodavac biti raspoložen jer od tog je ovisilo i tretiranje nas radnika
-izgubio sam naviku sjediti vikendom satima u kafiću uz prometnicu i slušati ogovaranje drugih
-izgubio sam strah od novog buđenja u kojemu ću misliti kako da se prehranim taj dan
Nemojte krivo shvatiti, i misliti da ne volim svojim Hercegovinu. Volim je više od svega i nosim je u srcu. Ali ne volim sadašnju situaciju kakva je dolje jer zbog tog osjećaja i nepravde smo i otišli.
Ljubav prema rodnom kraju nikada neće i ne može prestati,a želja za povratak? Tek kad se nešto promijeni.
Fenix-magazin/Daniela Škegro
