Go West – obrada u izvedbi britanske pop grupe Pet Shop Boys – kod nas se kroz eter provukla negdje pred završetak Domovinskog rata.
Slušajući tu “odu nade” čekao sam kad će napokon prestati barbarsko ludilo, sve se nadajući da ćemo tada i mi postati dio zapada. Danas sam svjestan da je bilo potpuno blesasto koristiti prvo lice množine za tako ozbiljan put.
Bit ću malo jasniji, izvorna pjesma Go West – u izvedbi američke disco grupe Village People – nastala je tisuću devetsto sedamdeset sedme. Kroz stihove je autor pozivao američke provincijalce drugačije seksualne orijentacije na putovanje prema San Franciscu, prema mnogo otvorenijem zapadu. Verzija Pet Shop Boysa, pak, uz moderniji prizvuk i malu izmjenu teksta, bila je nadahnuta padom željezne zavjese i svršetkom hladnog rata.
Ukratko, pozivala je komunizmom izmorene i degradirane istočnjake da p(r) ogledaju prema mnogo otvorenijem zapadu.
Eto, ja nisam imao prilike osjećati se ni drugačijim ni nejednakim. Uvijek sam, unatoč otvorenom umu i jeziku, nekim čudom pripadao većini. Masi koja je kroz dvadeseto stoljeće, pogotovo u vrijeme komunizma, smatrana kao “normalna“. Manjina je tada (podsjetimo se i nabrojimo samo neke: gojazni, kratkovidni, kilavi, šepavi, mršavi, Židovi, obojeni, omotani, bogalji, autisti, anarhisti, protestanti, rimokatolici, homoseksualci, lučki radnici, nerežimski pisci, heavy metalci…) uglavnom nazivana pogrdnim imenima ili smatrana nenormalnima i nepodobnima.
Život je, to barem znamo, kovitlav vjetar pa je prije četiri tjedna došao red da i ja postanem drugačiji. Na godišnjem odmoru sam, otkrivajući hrvatske prirodne znamenitosti, otkrio i Vespulu vulgaris. Obična osa (što je naš naziv za tu malu napast) imala je neobičnu potrebu da me ubode u bjeloočnicu. Tako sam tih dana na Jadranu, umjesto Biokova, otkrivao oftalmologe i načine spašavanja oka. Liječenje je, naravno, zahtijevalo zatvaranje oka, a sa zavojem sam, nevjerojatnog li otkrića, postao drugačiji. Običan medicinski tupfer na lijevom oku bio je dovoljan da osjetim nelagodu izazvanu pogledima većine, da se poistovjetim sa svima onima koji su drugačiji i koji nisu te sreće biti, vraške li riječi: normalni.
Još uvijek postoje ljudi koji su uvjereni da su samo oni normalni
Nisam mogao vjerovati da ozljeda oka može ozlijediti dušu. Ne vjerujući sebi sa¬mom, pozvao sam moju djevojku u predvečernju šetnju rivom i zamolio je da obrati pažnju na poglede usmjerene prema meni. Buljenje ponekih ljudi, domicilnih i turista, bilo je toliko dugo i očigledno da je čak i njoj bilo neugodno. Na žalost, ni na daljnjem putovanju nije bilo nešto bolje. Zbog odmaranja oka, u Njemačku sam putovao dugo. Zadržao sam se u nekoliko gradova, mahom mjestima koji su pripadali istočnjačkom bloku. I tamo sam bio drugačiji.
Dovraga, znao sam i prije, ali sada sam otkrio na svojoj koži, kako biti nejednak nije nimalo lako. Ipak, ranije sam vjerovao da će se nešto promijeniti, jer dvadeset mu stoljeća krvavih, ovaj tekst pišem u drugom desetljeću dvadeset prvog stoljeća gospodnjeg. A pod nekadašnjom crvenom čizmom još migolje ljudi koji ne prihvaćaju drugačije (podsjetimo se i nabrojimo samo neke: gojazni, kratkovidni, kilavi, šepavi, mršavi, Židovi, obojeni, omotani, bogalji, autisti, anarhisti, protestanti, rimokatolici, homoseksualci, lučki radnici, nerežimski pisci, heavy metalci…). Zaboga, pa još uvijek postoje ljudi koji su uvjereni da su samo oni normalni?
Na sreću sviju ipak još uvijek postoji zapad. Zemlja s one strane mentalnog zida, barijere koja u nekim glavama još uvijek itekako postoji. Stoga pjesma Go West još itekako ima smisla, na žalost.
Fenix-magazin/Josip Ivanović
Kolumne Josipa Ivanovića čitajte i u tiskanom u tiskanom izdanju Fenix Magazina na kojeg se možete i pretplatiti putem E-maila: fenix@fenix-magazin.com ili na broj telefona 0049 69 348 781 400
Podatke o pretplati možete pronaći na fotografiji ispod ili putem linka ONLINE PRETPLATA FENIX MAGAZIN
Više od Josipa Ivanovića…
Josip Ivanović: Otkud toliko licemjerje i likovanje zbog poraza njemačke reprezentacije?
