Priznali mi to ili ne, no nismo baš vjerovali kako ćemo s hrvatskom putovnicom moći ravno u Ameriku. Bez upitnika, taksi, vize, sumnjičavih pogleda, pitanja… Heeej!
Za Fenix-magazin piše: Katarina Hrvatin Kotromanić
Svakom imalo svjesnijem građaninu RH trebalo bi biti jasno kako smo kao društvo, kao država u možda najtežim uvjetima nakon Domovinskog rata napravili džinovski korak. Ma što korak, poskočili smo, preskočili, doskočili i zajedno s ostalim EU zemljama krenuli naprijed. A, to dakako nije palo s neba niti su se Amerikanci smilili i samo tako odjednom odlučili skinuti nas s liste viznog režima i primati nas raširenih ruku i u neograničenom broju pozdravljajući welcome, croatian brothers, welcome…
Ovo je, draga moja subraćo i sunarodnjaci konačni rezultat predanog rada Vlade i Premijera, ovo je ishod upornosti i sinkronizirane energije koja je rezultirala općim dobrom. I netko to treba izreći, napisati, istaknuti, podvući. Novinari, znanstvenici, dežurni kritičari, oporba i koalicija, svi!
Premijer Andrej Plenković i ministri Davor Božinović i Gordan Grlić Radman su skinuli okov i otključali nam vrata koja su sve prethodne Vlade pokušale otvoriti i koja simbolički i praktično puno znače. Ispunjen je cilj i Hrvatska se našla među četrdeset zemalja svijeta koje na ovaj način potvrđuju bliske odnose sa SAD-om. I treba reći, bravo! I hvala!
Radovanje sa zakašnjenjem
No, osim šutnje i ponekog novinskog članka nisam zamijetila ushit. Valjda se mi Hrvati ne znamo radovati. Ili to radimo sa zakašnjenjem.
Isti dan, ista Vlada potvrdila je još jedan uspjeh, europska komisija isplatila je Hrvatskoj 818,4 milijuna eura, što je najveća pojedinačna uplata u hrvatski državni proračun u povijesti, i označava službeni početak dijeljenja bespovratnog novca, namaknutim izdavanje Eu-obveznica na tržištu, što je povijesni iskorak za Eu i za Hrvatsku! Upravo tim riječima objasnio je običnom hrvatskom puku Tomislav Krasnec u Večernjem listu ne bi li radosna vijest obasjala što više hrvatskih kuća.
No, opet nisam primijetila radost ni pohvalu. Samo šutnju ili prijezir što je običaj u našeg naroda kada dočuje za uspjeh nekog ili nekih gdje on nije pa mu se objesi nos i brci.
Tako je jedan veleučeni oporbenjak u uspjehu Vlade pronašao mudar način opravdanja zašto je ostavio katedru i zajedno se s obitelji uhljebio u saborskoj klupi. Mogli bismo se vratiti svojim poslovima, ne bi smo se trebali baviti politikom. Mogli bismo samo gledati i diviti mu se,(A. Plenkoviću. op.a.) no realnost je drugačija. Činjenica da smo dobili takav paket pomoći, razmjerno najveći, govori samo koliko smo jadni i nerazvijeni – objasnio nam je svoje političko poslanje kako se ne bismo pomislili uzoholiti, ili ne daj Bože primijetiti kako Vlada vlada i vodi, a ne sjedi i priča poput nekih, u Saboru. I, da, jadni smo i siromašni, to nam je zaglušilo uši i već pravimo plan, slažemo zalihe. I plaćamo saborske zastupnike da nam od sretne vijesti pravi bombe straha.
Logor Morinj
Par dana iza, točnije 3. listopada 2021. hrvatsko izaslanstvo ne čelu s ministrom Gordanom Grlić Radmanom položili su vijence na ulaz u zloglasni logor Morinj u kojem su bili zlostavljani i mučeni zatočenici većinom s Dubrovačko-neretvanske županije, ali i Hrvati Boke koji se nisu slagali s velikosrpskom politikom. Prvi put nakon 30 godina! Uz našeg ministra nazočio je i mladi crnogorski ministar vanjskih poslova koji je u svom govoru naglasio kako se došao pokloniti žrtvama i iskazati poštovanje kako bi izmirio duhove naših očeva radi budućnosti naše djece.
No, ovaj veliki značajni čin mira, dobra, pomaka, ostao je zabilježen tek u 26 sekundi dugoj vijesti u središnjem Dnevniku HRT-a i nekoliko dnevnih novina no ni blizu dovoljno s obzirom na poruku i snagu, trud i uspjeh naše vanjske politike kojoj je najskliskiji teren upravo ovaj najbliži, susjedni, gdje se oštre koplja i bildaju mišići, trasiraju ceste.
A što hrvatski narod zna o logoru Morinj i zašto je ovaj čin toliko važan. Što zna o suzi zatočenika koji je prvi put nakon 30 godina došao pred ona vrata iza kojih je mislio da neće nikad izaći. Što znamo o uzviku logoraša koji je poželio postati pticom i poletjeti kako bi izbjegao mučenja ili onom što je tražio pištolj ne bi li se ubio i skratio muke, ili dvadeset šestogodišnjaku kojeg su zatukli tako da više nikad nije otvorio oči.
Aveti „srpskog sveta“
Zašto hrvatski mediji radije preskoče nego objasne i time pročiste put kojim hrvatska država uspravno korača i sa sobom pokušava povesti i Crnu Goru u kojoj danas aveti „srpskog sveta“ pokušavaju izbrisati joj ime. Zašto pozvane i ugledne hrvatske institucije radije prešute nego pročiste, pretresu i zatvore dio povijesti da bismo mogli graditi dalje. Sebe. Svoju djecu. Ono sutra. Upravo je i stoga važno da je uz mudrog i vrlo empatičnog šefa naše diplomacije, mladi ministar kontradiktorne crnogorske Vlade napravio iskorak kojeg su (pro)srpski mediji precizno izmjerili i prepoznali veličinu i odjek takvog nastupa. Naši nisu. Objavili su to onako usputno kao vijest da je stigla jesen.
No, zajednički odgovor idejnih začetnika srpskog sveta nije se trebao dugo čekati. Tek toliko da padne prvo jesenje lišće.
Stabla, grane i požutjeli listovi svakodnevica su, ako zaokupljeni svojim brigama podignemo glavu. Ako, ne, usputno ćemo ih gazeći pločnikom preskočiti, no najvažnije da se ne okliznemo! Jer, listovi najčešće nose poruku, posebno ako su poispadali sa srpskog stabla.
Srpsko stablo posebno je stablo u obitelji europskih stabala, najstarije na Ekumeni i prisutno u svakoj vegetaciji. Ono je temelj svih europskih šuma, zimzelenih i listopadnih stabala s tim da ova druga imaju svoju posebnu višestoljetnu zadaću u očuvanju srpskog imena od kojeg je, kako kažu Deretići i ostali poznatiji akademski zvaničnici, krenula civilizacija.
Nijekanje hrvatskog jezika
Tako je i s jezicima. Stablo južnoslavenskih jezika prema stručnjacima SANU ne pozna hrvatski. On je tek list sa srpske jezične grane i to što ga mi nazivamo hrvatskim naša je osobna stvar i pravo u koji se oni eto neće miješati. Tako je i s crnogorskim. Sve su to listovi srpskog. I nije važno što je znanstvena, jezična potka grubo pogažena. Narod to ne želi znati. On vjeruje u mitove, poglavito one svetosavske i Deretićeve koji ma koliko se nama činili smiješnom patološkom greškom njihova genetskog koda stoljećima opstaju.
Nijekanje jezika jednako je nijekanju nacije i države i nije tek malo slovo na papiru nekog srpskog udžbenika već poruka i uperena topnička cijev prema svima nama. Onima, autohtonima u Vojvodini, onima autohtonima u Boki, Crnogorcima u Crnoj Gori i svima koji nisu pristali biti ono što propisuju u svojoj stoljetnoj strategiji vođe srpskog sveta. To je opomena, uvreda i prijetnja nama u Hrvatskoj i ako je ne shvatimo na vrijeme mogli bi nas preko noći obući u tuđu kožu. A, to smo već jednom prošli! Ovaj put je samo način malo drugačiji, no želja, cilj i nakana isti!
Hrvatska je ostala nijema. Mediji u tome nisu našli ništa važnoga. Oporba se uspavala. Institucije zamrle.
Između vulkana mržnje i straha za život
Reagirao je predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, kao i Vlada izrijekom premijera Plenkovića i brzom reakcijom Grlić Radmana koji svojim agilnim djelovanjem poput čarobnjaka gasi upaljene srpske lomače i vraća snagu manjinskom hrvatskom narodu koji se topi između vulkana mržnje i straha za vlastiti život.
Gdje su tu bili hrvatski istraživački novinari, akademske zajednice, kulturnjaci… Hrvatska televizija. Hrvatske stranke, pokreti i mostovi?
Reagirao je i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. No, ostali su prešutjeli. Oporba se javila tek jednom rečenicom u kojoj se zrcali onaj naš stari dobro poznati jal zbog kojeg smo uvijek na rubu, bez strategije i zajedništva.
Ne sumnjam da bi ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman htio pomoći Hrvatima u Srbiji, Hrvatima u BiH i ostalim zemljama, ali samo do one granice gdje oni neće ugroziti svoje karijerice gledano iz perspektive Bruxellesa ili Berina. Isto kao i premijer Andrej Plenković, ali do teme mjere gdje će mu Bruxelles ili Berlin dati neku packicu, onda stajemo – neće dalje”, objašnjava nam saborski zastupnik iz svoje sigurne saborske fotelje.
Ni bravo, ni hvala! Jer, nije cilj naše oporbe, bilo ona lijevo ili desno ili se barem tako zvala hvaliti Vladu kada učini nešto dobro. Cilj je u svakom dobru pronaći točku loše politike kako bi mogli opravdati svoju svrhovitost. A ona ne bi smjela biti na štetu hrvatskog naroda već na njegovu korist no dok destruktivna, nacionalno hiperosviještena oporba to shvati presušit će sve suze preživjelih hrvatskih logoraša, a srpski svet će trpati u svoju košaru hrvatski humanizam, renesansu, barok, autohtona hrvatska područja, jezik i skidati s malog hrvatskog čovjeka milimetar po milimetar vlastite, skupe hrvatske kože.
Porfirijev orden Vučeliću
I na kraju, da ne bismo zaboravili što se 1991. događalo u Dubrovniku, i što je bio Morinj ciljano i u skladu sa svojom strategijom patrijarh SPC Porfirije posao nam je važnu poruku. Uručio je orden svetog Save Miloradu Vučeliću zbog svega što je tijekom više desetljeća ovaj činio za višegodišnju uspješnu suradnju, novinarski profesionalizam i afirmaciju kršćanskih vrijednosti i vrlina.
A tko je sad pak taj, pitat će se Hrvati zaokupljeni sami sobom i saborski destruktivci zaokupljeni željenom pozicijom i kako do nje stići.
Je li to onaj koji je onomad Dobrici Ćosiću pisao, a ovaj objavio u svojim Zapisima:
Milorad Vučelić mi javlja da će večeras ili sutra piti kafu na Stradunu, u Dubrovniku koji su opkolili Crnogorci i Užički korpus. Milorad klikće! Uzbuđuje ga i uzvisuje crnogorska hrabrost!
Da, baš taj!
Ispred Morinja još uvijek gore zapaljene svijeće i vijenci sjećanja. Da se ne ponovi! Nikad nikome. No, povijest se ponavlja dok se ne nauči, zato braćo Hrvati ne gazite po lišću da se ne biste poskliznuli, posebno ako to lišće pada sa srpskog stabla, da, baš onog najstarijeg na svijetu, zimzelenog i listopadnog. Da isto ne bi gazila vaša djeca koja možda neće imati mogućnost očistiti svoje korake već će se pitati zašto to nisu učinili njihovi očevi baš onda kada nam je Amerika ukinula vizni režim, a neumorna Vlada tražila mir ispred logora Morinj. Jezikom hrvatskim!
Fenix-magazin/SIM/ Katarina H. Kotromanić
