U Madridu je točno na Božić, u 92. godini preminula kćer poglavnika NDH Ante Pavelića, Višnja Pavelić.
Fenixovi reporteri posjetili su je prije dvije godine u njenom skromnom stanu u Madridu. Govorila je o svom životu, ocu, obitelji, politici….Prenosimo u cijelosti razgovor koji je vjerojatno jedan od njenih posljednjih intervjua..
Kome ja danas, sa 90 godina starosti, mogu biti opasnost? Hrvatskoj i njenoj demokraciji sigurno ne!
Čitav život živim skromno, rekla bih preskromno. Nemam mirovine, živim od izdavaštva i donacija hrvatske emigracije, kaže nam odmah na početku razgovora vođenog za Fenix u Madridu Višnja Pavelić, 90 godišnja kćerka poglavnika NDH dr.Ante Pavelića. Jedina živuća od troje djece Pavelića pritom dodaje da je, kao i čitava njena obitelj nakon II svjetskog rata, bila na meti velikosrba i jugokomunista te njihovi agenata. Kao i svaka osoba koje nije niti može može biti odgovorno za grijehe svojih roditelja, Višnja Pavelić oprezna je kad razgovor skrene u skliske političke vode, kad se postavi pitanje odgovornosti njezina oca za sudbinu ljudi iz tadašnje Hrvatske države, o tome je li se mogla izbjeći tragedija Bleiburg i ostalo, kratko odgovara: Dok se ne sagledaju sve informacije, dok se sve ne bude znalo, neće se moći objektivno prosuditi ni razumjeti uloga moga oca i Nezavisne države Hrvatske u hrvatskoj povijesti”.
Razgovor sa najstarijom Pavelićevom kćeri, koja nije bila udavana i koja nema djece kao ni njen brat Velimir, koji je umro u Madridu 1998.godine, vođen je posredstvom čelnika Hrvatske čiste stranke prava iz Kölna Bože Jakeljića. Razgovaralo se i o obiteljskoj ostavštini koja će jednog dana pripasati djeci mlađe Pavelićeve kćerke Mirjane Pšeničnik, iza koje su ostale tri kćeri: Zvjezdana, Ajša i Jelena.
– Nikakve bogate ostavštvina nemam. Sve što imam je u ovom stanu od osamdesetak kvadrata. Priče o opljačkanom zlatu i raskošnom životu moje obitelji su komunističke izmišljotine. Zar mislite da bih više od 40 godina živjela u ovako skromnom stanu u Madridu da smo imali neko bogatstvo? Nakon smrti moga oca, u ovom stanu sa mnom su do svoje smrti živjeli moja majka i moj brat. Ovaj stan, s ovim knjigama i svim što vidite, je sva moja imovina koju posjedujem. Ne računam tu na imovinu koju sam naslijedila od bake i djeda po ocu, a koju mi nijedna dosadašnja vlast u Republici Hrvatskoj nije htjela vratiti. Nitko se još ne usudi potpisati povrat naše oduzete imovine iako je zakonski sve čisto. Očito je da u današnjoj Hrvatskoj vrijede dvostruka pravila.
Na pitanje bi li se vratila u da joj vrate oduzetu imovinu, rezolutno odgovara:
– Ne, u Hrvatsku se neću vratiti. Bolesna sam i svakim danom se sve teže nosim sa godinama.Nedavno su me u bolnici bili pripremili za put na vječni počinak. Čak su mi napravili i novu frizuru. Ali ja se tim nisam pomirila. Evo, još sam tu i ne dam se.
F: Mislite li da bi Vaš povratak štetio Republici Hrvatskoj?
– Ne mislim da bi moj povratak bio štetan ili opasan za Hrvatsku. Komu ja sa navršenih 90 godina mogu biti opasnost? Hrvatskoj demokraciji sigurno ne! U Hrvatssku se neću vratiti jer tamo više nemam nikoga bližnjega. A ni današnja Republika Hrvatska ne želi mi vratiti našu oduzetu imovinu. Republika Hrvatska od svog nastajanja gazi moja prava i nema iste kriterije prema meni kao i prema svim drugim svojim državljanima. Smeta me taj odnos od samog nastanka RH. Mislila sam da će biti bolja ali sam se brzo razočarala. Najviše me razočarao predsjednik Franjo Tuđman koji je propustio priliku stvoriti puno bolju državu nego što je današnja Hrvatska.
F: Jeste li nakon II sv.rata bili u Hrvatskoj?
Da. Bilo je to 2003. godine kada sam, rekla bih polutajno, bila nekoliko dana u Zagrebu. Došla sam sa argentinskom putovnicom i nisam imala nikakvih problema. Kao hrvatska državljanka, sa
domovnicom ali bez putovnice RH, tada sam pokušala ubrzati povrat oduzete imovine. Ali bezuspješno. Ostala sam razočarane.
F: U kakvom Vam je sjećanju tada ostao susret sa Zagrebom?
-Ništa posebno. Središte grada se nije puno promjenilo.
F: Jeste li tada razmišljali o svom životu? Kakav je on bio?
– Čovjek uvijek razmišlja o svom životu. Tako sam i ja razmišljala tada po dolasku u Zagreb. Inače, moj i život moje obitelji u prvoj emigraciji ( prije 1941. god op.a.) u Italiji nije bio lagan. Ali nama djeci je bio lijep. Nako što smo morali pobjeći iz Zagreba, gdje sam dotad živjela, u Italiji smo se morali naviknuti na sasvim drugi život. Povratkom u Zagreb, nakon uspostave NDH, također nije bilo lako. Sjećam se da smo na početku stanovali u jednoj gradskoj kući u kojoj su pokušali otrovati moga oca i sve nas. Kasnije smo premješteni u drugu rezidenciju u kojoj je bilo bolje ali u kojoj također nije bilo nikakve raskoši kako se misli.
F: Što ste radili u to doba i čime ste se najviše bavili?
– Boravila sam u Zagrebu te završavala upisani studij u Italiji. U Zagrebu sam se bavila humanitarnim radom, jednako kao i moja majka i sestra. Najviše vremena posvećivala sam skrbi za nezbrinutu djecu, o njihovu odgoju i školovanju.
F: U to doba ste već bili dvadesetogodišnja djevojka. Zasigurno ste kao poglavnikova kći bili na meti i mnogih udvarača? Kako to da se nikada niste udavali?
– Udvarača je bilo. Tadašnji mediji su me često udavali za ovoga ili onoga hrvatskog pukovnika. Najčešće se spominjo Ante Moškov ali od toga nije bilo ništa istinito. Život me je nosio na sve strane. Bilo je ljubavi u mom životu ali očito nisam srela onu pravu, uz lagani će osmjeh nekada najpoželjnija djevojka u tadašnjoj Hrvatskoj državi.
U idućem nastavku u tiskanom izdanju Fenixa donosimo drugi dio razgovor sa Višnjom Pavelić o završetku rata i traženju oca, spajanja obitelji u Argentini i kasnijem životu u Madridu
(sim)
