Predstojnik Katedre za književnost i kulturu Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu Marko Dragić kaže da tradicija ima moć majčinoga mlijeka, a za blagdan Svi sveti (Sisveti, Sesviti) da je uz Božić, Uskrs, Tijelovo i Veliku Gospu najveći katolički blagdan.
Na pitanje je li ta tradicija dio identiteta suvremenih Hrvata ili se radi samo o komercijalizaciji mrtvih običaja za turističke potrebe, Dragić odgovara kako je na važnost tradicije ukazivao još sv. Pavao. Najvećim umjetnicima tradicija je nepresušno nadahnuće, kaže i dodaje kako je prema UNESCO-ovoj Konvenciji iz 2003. nematerijalna kulturna baština, odnosno tradicijska kultura ključni segment prepoznavanja i definiranja kulturnih identiteta koji su osobito ugroženi.
Najbogatije zemlje na svijetu tradiciju čuvaju kao svetinju, naglašava Dragić, te paradigmatskim ocjenjuje riječi sv. Thomasa Morea: Tradicija nije čuvanje pepela, tradicija je prenošenje vatre.
Na upit koliko su znanstvena istraživanja, zbog uskostručne dostupnosti, poznata hrvatskoj javnosti, prof. Dragić odgovara kako preuzimanje radova dostupnih na portalu HRČAK razvidno pokazuje da su najčitaniji radovi iz tradicijske kulture.
Podsjeća i na zloporabe tih radova na nekim portalima, dodajući da se često ne poziva na autore te da se prilozi pišu na temelju neprovjerenih izvora, a nerijetko i prepisuju.
Tradicijski običaji za blagdan Svih svetih
Za blagdan Svih svetih u Dalmaciji, Zagori, Zabiokovlju i Sinjskoj krajini tradicijski su nazivi Prvo čelo Božića, Prvi Božić, a u Bosni se Svi sveti smatraju velikim blagdanom kao i Božić.
Dragić naglašava da se slavlje ogleda u svetim misama, procesijama, svečanim objedima, paljenju krjesova, pucanju iz mačkula, nastupima gradske glazbe, koledanjem, koje se u trogirskom i kaštelanskom kraju naziva kukulezanjem, brguljama, što su rodbinske svetkovine i slavlja, veseljima te proricanjem o budućem ženiku. Dodaje kako je kukulezanje iščeznulo 1979. godine.
Uoči blagdana vjernici poste te osam dana mole krunice, ističe te dodaje da su u Veloj Luci žene pripravljale lumblije, koje bi u tanjuru djeca nosila djedu, baki i susjedima.
Bračanke su, podsjeća, pripravljale kruh umbriju. Uvečer su se palili krjesovi i pucalo se iz mačkula, napomenuo je dodavši kako je na Braču u četiri sata popodne bila velika procesija. Napomenuo je i kako se poslije crkve išlo na groblje gdje je bio Blagoslov mrtvih. U čašu bi se stavila voda i ulje, a na ulje bi se užegao lumin i gorio bi cijelu noć, dodaje Dragić.
U Imotskoj krajini ukućani bi oko ponoći išli na groblje i na grobovima molili i palili velike voštane svijeće koje su trebale izgorjeti do prve jutarnje mise, podsjeća te dodaje da je slavonska tradicija na groblju pred križem služiti misu te redom svetiti grobove, paliti svijeće kod grobova i kititi ih cvijećem. Pred crkvom se, naglašava, pali velika vatra, okupljaju se župljani i peku tubleke.
Poljička je tradicija, napominje, da uz dopuštenje roditelja mladić na blagdan ode kod djevojčine obitelji prositi djevojku. Tradicionalno se oko četiri sata odlazilo na groblja, grobovi se čiste i kite cvijećem, pale se svijeće, kaže Dragić te dodaje kako je nekoć cvijeće moralo biti iz vlastitoga vrta, svijeće su bile voštane, a nazivane su dušice.
Dragić podsjeća da se u hrvatskoj baštini Dušni dan još naziva Mrtvim danom, Mrtvo spomenuće u središnjoj Bosni, Dan mrtvih u koprivničkom i mnogim drugim krajevima. U Zabiokovlju na Dan mrtvih u tri sata poslije ponoći župljani ručno zvone crkvenim zvonima za spomen pokojnima, napomenuo je dodavši kako su na Visu na prozorima stavljane crne zavjese.
Dušni dan
Na Dušni dan u mnogim krajevima pale se svijeće i u kućama te gore duboko u noć, podsjeća Dragić. U stara vremena nije se smjelo ni orati ni kopati jer se vjerovalo da mrtvi počivaju u zemlji pa ih se ne smije smetati, kaže te dodaje da se jedino moglo pomagati sirotinji i udovicama. Na Mrtvi dan se, podsjeća, nikad nije pjevalo da se ne bi smetalo mrtvima.
Nekoć je u Hercegovini, naglašava, bila tradicija, koliko je tko imao svojih pokojnih te pokojnih prijatelja i kumova, toliko je puta izlazio vani iz crkve, vraćao se unutra i izmolio pet Oče naša.
Ti obredi, dodaje, zvali su se oprosti. U procesiji se ide na groblje, ali taj običaj izumire, kaže Dragić te dodaje da se u duvanjskom kraju za Svi svete i na Dušni dan vjerovalo da će se onoliko duša izbaviti iz čistilišta koliko puta se posjeti groblje i crkvu. Vjerovalo se da se na Veliki petak i na Mrtvi dan ne smije dijete ostaviti samo, ističe.
Prognani Hrvati u vrijeme Svih svetih i Dušnoga dana, podsjeća, u krugu obitelji obilaze počivališta, uređuju grobove, pale svijeće i mole za spasenje njihovih duša. Nekoć se u Vinkovcima groblja posjećivalo i dan nakon Dušnoga dana, dodaje.
Tridesetih godina 20. stoljeća uoči Dušnoga dana sporadično se javljao običaj da se pokojnicima na grobove nose i ostavljaju neka jela ili bi se noću ostavljao prostrt stol s jelima i pićem ili samo pićem, napominje dodavši kako u naše vrijeme nema nigdje ni spomena o tome običaju.
Fenix-magazin/SČ/Hina
