Sarajevo je grad koji sam oduvijek željela upoznati i otkriti. Željela sam osjetiti život koji teče njegovim venama, dodirnuti nogama prošlost na njegovim kaldrmama i osjetiti sve što su osjećali pisci i pjesnici dok su o njemu pisali stihove i citate koji se pronose svijetom.
Piše: Marijana Dokoza
Činio mi se poput skrivene poezije utisnute u srce čovjeka koji još nije shvatio da je život sam po sebi najljepša pjesma. Grad čiji tonovi ne prestaju ni onda kada magla najgušće obavije njegove ulice čak i onda kad se čini kako to nije ono Sarajevo o kojem su pjevali i pisali prije početka devedesetih. Je li Sarajevo kao što je nekad bilo? Odgovor na to pitanje vjerojatno će znati oni koji su ga nekada davno posjećivali, a posjećuju ga i danas.
Ipak, grad kao da neprestano nudi novi početak, progovarajući u svakom trenu, nježno i snažno, a opet tiho i glasno o svakom čovjeku koji je ikada kročio njegovim ulicama. I baš niti jednog nije zaboravio.
Večer se već polako spustila kad smo stigli u Sarajevo. U meni se probudila pjesnikinja i rasplamsala iščekivanje nove pjesme pa i priče koje sam vjerovala da će mi ovaj grad darovati. Jedva sam dočekala da zakoračim na onu davno opjevanu i opisanu Baščaršiju o kojoj su pisali, pjevali, govorili poznati i nepoznati, kao da je čitav svijet tu čaroliju već upoznao, a ja sam tek sada uspjela osjetiti njenu stvarnost.
Spustili smo se niz usku, neravnu kaldrmu, kojom odjekuju koraci minulih stoljeća, prema obali Miljacke, rijeke koja tiho teče uz južni rub Baščaršije, razdvajajući staru sarajevsku jezgru od novijih predjela što niču s druge strane. Iznenadila sam se koliko je plitka, može je čovjek nogom prijeći.
– Teško da bi Miljacka mogla odnijeti mostove, nasmijala se moja prijateljica Ivana, promatrajući tu plitku rijeku i prisjećajući se poznate pjesme Halida Bešlića koji ju je opjevao pjevajući „Ko bi rek′o čuda da se dese, pa Miljacka mostove odnese…“
– Baš bi mu se moralo čudo dogoditi, dodala je, smijući se.
Inat kuća
Prije nego što smo zakoračili na Šeher-Ćehaja ćupriju, kameni most koji se već od 1585. godine proteže preko rijeke, pozornost nam je privukla neobična kuća „Inat kuća“. I ova kuća, kao gotovo sve u Sarajevu, priča svoju priču. Naime, kada je Austro-Ugarska vlast odlučila na sjevernoj obali Miljacke podići Vijećnicu, baš na mjestu gdje je tada stajao dom jednog Sarajlije, vlasti su mu ponudile novac i razne usluge. No vlasnik, tvrdoglav poput same Bosne, odbio je prodati kuću. Umjesto toga, zatražio je da se kuća, kamen po kamen, drvo po drvo, prenese preko rijeke. Tako je i bilo. Uz škripu kola i zveckanje alata, kuća je preseljena na novu lokaciju, gdje i danas stoji nasuprot Gradske vijećnice. Podsjeća na to da i običan čovjek, kad odluči, i kad se zainati, može postići sve što želi. Danas je ona restoran, kuća u kojoj gosti mogu kušati okuse djetinjstva i grada, od pite ispod sača, sogan-dolmu, begovu čorbu i sve to dok im iznad glava „visi“ duh prkosa koji iz kuće ne odlazi.
Mjesto gdje se susreću Istog i Zapad
Čim prijeđete Miljacku i zakoračite na kaldrmu Baščaršije, osjetit ćete da je Sarajevo grad na razmeđi svjetova, ondje gdje se susreću Istok i Zapad, kako je to slikovito primijetio škotski povjesničar i pisac William Dalrymple, „ ..gdje se različiti svjetovi skladno isprepliću.”
Baščaršija, čije ime dolazi od turskih riječi “baş” (glavni) i “çaršija” (tržnica), nastala je sredinom 15. stoljeća, kada je Isa-beg Ishaković, osnivač Sarajeva, započeo izgradnju hanova, trgovina i prve džamije. Brzo je postala središte trgovine i zanata. U 16. stoljeću Baščaršija je imala više od 80 različitih zanata, raspoređenih po cijelim ulicama: kovači, zlatari, sarači, papudžije… Svaka ulica nosila je ime po zanatu koji se u njoj obavljao što je i danas slučaj.
Muslimani će zastati pred Baščaršijskom džamijom, poznatom i kao Džamija Havadže Duraka, smještenom u srcu Baščaršije u Sarajevu. Sagrađena 1528. godine, ova džamija jedan je od najvažnijih arhitektonskih i kulturnih simbola grada, koji odražava duhovnu tradiciju i duh stare sarajevske čaršije.
Samo nekoliko koraka dalje, iza drvene kapije i visokih kamenih zidova, skrivena je Stara pravoslavna crkva svetih arhanđela Mihaila i Gavrila, jedna od najstarijih crkava u Sarajevu, s korijenima koji sežu do 16. stoljeća. Crkva svjedoči stoljetnom trajanju pravoslavne zajednice u Sarajevu.
A ako nastavite prema središtu grada, svega desetak minuta hoda, doći ćete do Katedrale Srca Isusova, najveće katoličke crkve u Sarajevu, izgrađene krajem 19. stoljeća u neogotičkom stilu, čiji tornjevi i raskošni rozetni prozor pozdravljaju grad iz druge epohe. Katolici u Sarajevu kažu kako je katedrala poput izraza ljudske čežnje za smislom i svjetlom.
Poput starih susjeda
Na udaljenosti koju možete preći za nekoliko minuta stoje tri bogomolje: džamija, pravoslavna crkva i katedrala. Popust starih susjeda, nemaju uvijek istu priču, ali dijele isto podneblje, istu „kuću“. Sarajevo tu ne skriva svoje lice; naprotiv, baš tu ga najjasnije pokazuje: lice grada u kojem različitost nije prepreka, nego način života. Bar je tako nekad bilo. Tako kažu …
Mjesto gdje su izgubili život Franjo Ferdinand i njegova supruga Sofija
Još jedno mjesto na koje turisti dolaze nalazi se u samom srcu Sarajeva, mjesto je to gdje se odvio događaj koji će svijet zauvijek pamtiti. Raskrižje ulica Francuske i Ćemaluša, tik do mosta Latinske ćuprije, čuva sjećanje na trenutak kada je, 28. lipnja 1914. godine, Gavrilo Princip zauvijek upisao svoje ime u negativnu povijest. Tu, pod sjenom starih gradskih fasada, okruženo skromnom spomen-pločom, nalazi se mjesto na kojem su austrijski nadvojvoda Franjo Ferdinand i njegova supruga Sofija izgubili život, a svijet krenuo putem velikih promjena i nemira. Oko spomen-ploče nalaze se muzejski sadržaji i informativni prikazi koji pomažu svakome tko želi razumjeti težinu i značaj tog trenutka koji je označio kraj jednog doba i početak novog, krvavog poglavlja čovječanstva.
Priča o Sebilju i golubovima!
Nezaobilazni dragulj Sarajeva, Sebilj, stoji ponosno u srcu Baščaršije. To je drveni šadrvan ili česma, koja je izgrađena davne 1753. godine, kao remek-djelo Mehmed-paše Kukavice, velikog graditelja čije su ruke utkale duh osmanske tradicije u svaki njegov detalj.
Riječ „sebilj“ potječe iz arapskog jezika i znači „put“. Tako se naziva javna česma na kojoj je sebiljdžija dijelio vodu žednim prolaznicima i putnicima.
Sebilj je danas puls grada, srce svakodnevnog života od davnina. Njegova osmerokutna konstrukcija, obavijena sjenom krova, pružala je osvježenje umornim putnicima i hodočasnicima koji su s dugih putovanja zastajkivali da okuse izvorsku hladnu vodu i predahnu. Sebilj je bio mjesto susreta trgovaca i obrtnika, pjesnika i sanjara, ljudi različitih sudbina koje je spajala želja za toplinom zajedništva u vrevi čaršije.
-Sebilj je ogledalo u kojem se ogleda duša Sarajeva, rekao je trgovac čiji štand već desetljećima stoji na istom mjestu.
– A golubovi? Oni su neizostavni dio ove priče, ptice koje na brojnim fotografijama prate Sebilj svojim krilima, simboli mira i slobode. – Golubove ćete vidjeti tek kad dođete na Baščaršiju rano u zoru, dodao je trgovac sa osmijehom, dodajući, „onda kada se smiruju oko Sebilja.“
I doista, samo tko rano ustane i dođe dok se Baščaršija još budi, može vidjeti kako se mnoštvo golubova okuplja oko Sebilja.
Što je u toj kahvi?
Bilo da dođete ujutro, u podne ili uvečer, morate se stopiti s tradicijom ispijanja bosanske kahve. – Ako je brzo ispiješ, mogli bi te izbaciti iz kafića, pripazi, rekla mi je prijateljica Albisa.
Nisam znala šali li se ili ne jer je ostala ozbiljna pa sam odlučila ne iskušavati sreću. No, i nije mi se žurilo. Bilo je ugodno sjediti u jednom od kafića s drvenim stolovima i malim fildžanima, i osjetiti Sarajevo kroz tu njegovu kahvu.
Kažu Sarajlije kako se gostoljubivost iskazuje baš pozivom na kahvu, a prihvaćanje poziva znači poziv na razgovor, druženje, na dijeljenje priča. – Kahva na Baščaršiji je ritual koji spaja ljude, kaže jedan od starijih stanovnika, dok pažljivo miješa pravu bosansku kahvu u džezvi.
Svaki gutljaj pije se polako, uz miris svježe pripremljene kahve, a uz fildžan ide i komadić rahat-lokuma, poslastica koja zaokružuje ovaj jedinstveni doživljaj. Na stolu je obavezna čaša vode, koja osvježava nepce i priprema za sljedeći gutljaj. Atmosfera u kafićima na Baščaršiji je posebna jer se razgovor miješa se s tišim tonovima tradicionalne glazbe i žamorom prolaznika.
Kada zakoračite u stari dio Sarajeva, mirisi koji ispunjavaju uske ulice odmah vas vraćaju u neka davna vremena. Ali jedan od onih mirisa koji će vas najbrže namamiti jeste onaj svježe pečenog bureka, posebnog, kakvog nigdje drugdje nećete naći, bureka ispod saća. Riječ je o tradicionalnoj metodi pečenja gdje se tijesto sa mesom stavlja u okruglu peć, pod poseban metalni poklopac, odnosno saće. U Dalmaciji bi rekli „ispod peke“. Taj način pečenja daje bureku jedinstvenu hrskavost i aromu koju ne možete dobiti u običnoj pećnici.
Jeste li znali ovo o Sarajevu?
Dok su europski gradovi još uvijek koristili konjske zaprege i parne tramvaje, glavni grad Bosne i Hercegovine, tada pod Austro-Ugarskom upravom, ispisao je stranice svjetske povijesti.
Davne 1885. godine, Sarajevo je postalo prvi grad u svijetu s javnom električnom tramvajskom prugom, kojom je prometovao tramvaj na električni pogon, tada tehnološko čudo svog vremena.
Eksperimentalna linija puštena je u promet pod nadzorom inženjera Wernera von Siemensa, jednog od pionira elektrifikacije, a povezivala je područje današnjeg Zemaljskog muzeja s Latinskom ćuprijom, preko samog centra grada. Iako je u početku bila testna, linija je ubrzo počela redovito prevoziti građane.
Električni tramvaj, pokretan strujom preko nadzemne žice, bio je revolucionaran u odnosu na tadašnje standarde. Njegova pojava u Sarajevu bila je najava velikih tehnoloških i društvenih promjena koje će uskoro zahvatiti cijelu Europu.
No to nije jedino “prvo” za koje je Sarajevo upisano u povijest. Zahvaljujući brzom razvoju infrastrukture pod austro-ugarskom vlašću, grad je među prvima u regiji uveo električnu javnu rasvjetu, a gotovo stotinu godina kasnije, 1984., domaćin Zimskih olimpijskih igara, koje su bile prve u socijalističkoj zemlji emitirane uživo diljem svijeta putem satelitske televizije.
Danas, šetajući sarajevskim ulicama, rijetki prolaznici znaju da zvuk tramvaja koji prolazi uz Miljacku nije samo dio svakodnevice, već i eho jednog od najvećih svjetskih tehnoloških iskoraka 19. stoljeća i to upravo iz njihovog grada.
Pogled s 36. kata
No, Sarajevo nije samo Baščaršija, tu je i njegov novi dio, moderan i urban, gdje se prošlost susreće s budućnošću. Dok stari grad odiše duhom orijenta i pričama iz minulih stoljeća, novi dio Sarajeva pulsira drugačijom energijom. Široke avenije, suvremena arhitektura, trgovački centri, poslovne zgrade i mladi ljudi koji kroje neku novu svakodnevicu. To su Novi Grad i Novo Sarajevo, naselja izrasla u drugoj polovici 20. stoljeća, ali i simboli obnove i nade nakon rata. Tu su fakulteti, muzeji, koncertne dvorane, kafeterije s pogledom na planine i svaki kutak priča svoju priču, jednako vrijednu kao i ona iz srca Baščaršije.
Spomenimo tek Avaz Twist Tower, zgradu koja je simbol modernog Sarajeva. S njezina vidikovca, koji se nalazi na 36. katu, vidi se cijeli grad, od starog dijela s Baščaršijom i Vijećnicom, preko Miljacke koja vijuga kroz grad, pa sve do naselja na padinama i okolnih planina. To je pogled koji spaja Sarajevo u jednu sliku: grad slojevit, raznolik, pun kontrasta. Gledajući s Avaza, vidiš kako Sarajevo diše, istovremeno staro i novo, tiho i glasno, ponosno i ranjivo. I upravo u tom pogledu shvatiš kolika je snaga Sarajeva.
Bosansko-hercegovački policajci i američko veleposlanstvo
Vraćajući se s Avaz Twist Towera, još pod dojmom onog zapanjujućeg pogleda koji ti doslovno oduzme dah (i to ne samo zbog visine), prošli smo pored američkog veleposlanstva. Budući da s prijateljicom već godinama planiram odlazak u Ameriku, a još nismo otišle, pala mi je na pamet smiješna, makar ne i naročito promišljena ideja: uslikati se ispred američkog veleposlanstva i poslati joj fotku s duhovitom porukom: „Evo, spremam se za putovanje!
Naravno, kao što to obično biva kad ti mozak na trenutak odspava, zaboravila sam da su Amerikanci malo osjetljivi na fotografiranje svojih institucija. Pa eto, u trenu su se ispred mene pojavila dvojica policajaca. Srećom, bili su b-h policajci, pa su mi progledali kroz prste poručujući kako će za mnom u Zadar ako slučajno objavim tu fotografiju bilo gdje. Moram priznati da sam ih se sjetila na granici….
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
