Jana Ernst je 54-godišnja savjetnica pri Njemačkoj organizaciji dijabetičara u Centru za dijagnostiku Helios u Wiesbadenu, gdje radi već 16 godina.
Živi u Niedernhausenu kod Frankfurta i često o vlastitom trošku odlazi u Afriku. Tamo pomaže djeci u selima gdje nema nikakve medicinske pomoći.
– Pomoć toj djeci mene pokreće. Donijeti njima i njihovim roditeljima bar mali osmijeh na lice i nadu da će jednom biti bolje, nešto je što vam nitko ne može platiti. Pomoći im, to je nevjerojatan osjećaj… ako činimo dobro, vratit će nam se dobrim. To bi trebala biti glavna poruka svijetu – kaže Jana.
Liječnici u Africi su zahvalni
Svake godine, već 10 godina, Jana i njezine kolegice odvoje desetak dana, otputuju u neku od afričkih zemalja i posvete se humanitarnom radu.
– Nas nekoliko žena iz Centra za dijagnostiku same organiziramo humanitarne akcije, a potom o vlastitom trošku otputujemo u Afriku kako bismo donijeli humanitarnu pomoć potrebitim ljudima.
Tih nekoliko dana koristimo i kako bi tamošnje liječnike educirali o inzulinskoj terapiji – otkriva Jana Ernst.
Nedavno je bila u zapadnoj Africi, u državi Togo i njezinom glavnom gradu Lome. Posjetili su sela u kojima nema nikakve medicinske pomoći. Odnijela je tamošnjim liječnicima lijekove, medicinsku opremu za liječenje dijabetesa i inzulin, koje je prikupila s prijateljicama i kolegicama.
– Godinama tim liječnicima šaljemo pakete s inzulinom, tabletama, trakicama za mjerenje šećera.
Zalihe dobivamo od njemačkih pacijenata koje informiramo u našim ordinacijama, poliklinikama i klinikama o stanju u Africi. Svaki put kad se vratim iz Afrike, napišem opširan izvještaj o napretku i stanju u mjestima koje smo posjetili – govori Jana.
Kaže kako djeca u tim selima nemaju čistu vodu, žedna su i gladna.
– Krajem prošle godine smo boravili u selu Afanija, izuzetno siromašnom selu gdje je čista voda luksuz. Sad prikupljamo novac za strojeve koji bi u školskom dvorištu iskopali bunar, jer su u blizini podzemne vode.
Također, prikupili smo novac za školsku članarinu za djecu koja ne mogu platiti školarinu, koju smo platili za desetak djece – kaže Jana.
Ističe kako im je prilikom svakog odlaska primarno educirati liječnike o inzulinskoj terapiji moderne medicine o kojoj oni malo znaju.
– Uz našu pomoć i edukaciju, uspjeli smo liječnicama pružiti početne informacije koje će im pomoći da im pacijenti makar ostanu na dijagnozi dijabetesa Tip1, i da se ne pogoršava.
Trebate znati da pacijenti s tom dijagnozom u zapadnoj Africi umiru, jer liječnici nemaju plan liječenja dijabetesa i nemaju inzulin kao glavnu terapiju protiv dijabetesa Tip1.
Liječnici su zahvalni za svaku bočicu inzulina i penovske olovke napunjene inzulinom – kaže Jana, otkrivajući kako lijekovi koje donesu mogu biti dostatni godinu dana za nekoliko pacijenata.
Samo jedna bočica vode je afričkoj djeci velika radost
Jana kaže, afrička djeca se jako razlikuju od djece u europskim zemljama. Povučenija su, nisu zahtjevna, jako se razvesele i najmanjom sitnicom.
– Teško je vidjeti dijete koje se obradovalo jer ste mu donijeli bočicu vode – govori Jana.
Jedna situacija joj se posebno urezala u sjećanje. Bilo je to prije šest godina, prilikom jedne humanitarne pomoći u siromašnom selu u državi Togo.
– Jednom smo 7-godišnjoj djevojčici, u nazočnosti tamošnjih liječnika i njezinih roditelja, darovali aparat za mjerenje šećera i zalihe inzulina za cijelu godinu. Platili smo joj godišnju školarinu koja je iznosila 50 eura.
Dan pred odlazak u zračnu luku, na pragu moje sobe u hotelu gdje smo odsjeli, pronašla sam cijeli štap banana. Nisam znala od koga je, a jedan radnik mi je rekao kako je jedna mala djevojčica došla oko 6 ujutro i tu ih ostavila.
Radnik je rekao da je dijete bilo boso i sitno i samo je donijelo taj težak štap s bananama iz sela u kojem živi. Rekla je kako je to donijela za „bijelu ženu“.
Cijelim putem do zračne luke sam plakala, a i danas mi je teško kad se toga sjetim pa zaplačem – prisjeća se Jana.
– Zbog te djece i njihove iskrene zahvalnosti, nije mi teško putovati tako daleko, u najsiromašnije krajeve Afrike i donijeti im radost.
Jer, vidjeti taj osmijeh na njihovu licu, nadu u očima, nešto je nevjerojatno i neprocjenjiv osjećaj da si s malo dobrote učinio nešto veliko za takvu djecu – kaže Jana Ernst.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
