Jadranka Ivanović-Bolog, Hrvatica koja živi i djeluje u Stuttgartu je autorica nekoliko zbirki poezije. „Putovanje u Domovinu“, „Jug“, Balkanski putnik“, “Zakasnila vječnost“ , „Jeka vremena“, djela su u kojima kroz stih razotkriva svoju nutrinu. Prisutna je i u nekoliko zajedničkih zbirki kao „Dajem riječ za osmijeh“ i “More na dlanu“.
Vi ste zapravo po struci pomoćni istražitelj u arheologiji i pravnica. Kako ste s tim uspjeli spojiti poeziju?
Možda je upravo velika životna promjena napravila pjesnikinju od mene, znate i sami, pjesnik ne može bez svoga bola. Dakle ta pomenuta promjena je bila upravo bolno iskustvo, iako smo svi mi u svojoj suštini pjesnici iskona. Meni je pjesništvo upravo satisfakcija za sve propušteno i izgubljeno. O izgubljenom bih mogla puno pričati, kao i svi oni koji su napustili domovinu, tako je nastala i moja prva zbirka poezije „Putovanje u Domovinu“.
Poeziju objavljujete na internetu. Je li to najbolji način da dođe do čitatelja i dolazi li uopće?
U današnje vrijeme je nemoguće biti pjesnikom bez prisustva na internetu tj. na svim tim društvenim mrežama, mislim i da su već poznati pjesnici postali još poznatiji samo kroz internet, šteta što više nisu živući pjesnici. Da, to je najbolji način kako doći do čitatelja.
Imate li podatak koliko se Vaših zbirki poezije prodalo preko interneta?
Zapravo jako malo, srećom ni moja očekivanja po tom pitanju nisu bila velika, niti je komercijalizacija istog bio moj cilj. Najveća nagrada jednom autoru su uvijek veći broj čitatelja.
Kroz vašu poeziju se stječe dojam da ste suočeni s problemima vlastitog bića. Jeste li doista?
Postoji li netko bez nekog problema, a je li je to problem “vlastitog bića” , kako je to definirao gospodin Hadžialić, urednik DIOGEN-a u recenziji za moju zbirku “Zakasnila vječnost”? To je već retoričko pitanje. Ipak, svi mi osjećamo potrebu za izričajem tog vlastitog bića i želimo ostaviti dublji ili plići trag svog postojanja i sigurno je da je umjetnost u svim svojim segmentima odgovor na ovo pitanje. Zato je najtoplije preporučujem svima onima koji traže neki odgovor, umjetnost je put prema samom sebi, tu sve počinje. Zapravo nikad nisam ni pomislila da bih se mogla naći u jednoj kriznoj situaciji kao što je rat, izbjeglištvo, a ipak to mi se dogodilo, kao i mnogim drugim ljudima, zato pišem i o tome. Jako važno u poeziji je biti iskren prema sebi i drugima.
Rekli ste, “često na tuđem licu vidimo sebe”….
Da, nekad smo subjektivni i ne znamo izaći iz nekog začaranog kruga, a onda se pojave osobe u našim životima koje nam u trenutku već samom svojom pojavom i stavom razjasne nas same i bez da mi to svjesno želimo. Sigurno je da te refleksije među ljudima i u društvu postoje jako često i sigurno je da su takve interakcije jako potrebne da bi nastupile pozitivne promjene, zar ovi stranački izbori nisu isto to? Ako odgovorimo na pitanje: koje su to nove ličnosti na političkoj sceni RH onda je sve jasno, prava “bokserska rukavica u lice” još slijedi.
Može li se animirati mlade Hrvate u tuđini da dolaze, recimo, na večeri poezije?
Moji pokušaji su ostali samo na pokušajima, trend života ovdje u inozemstvu je skroz drugačiji, pa u skladu s tim i interesi za samu poeziju, bilo bi mi drago kad bi me netko u ovoj tvrdnji demantirao. Od nadležnih institucija za kulturu ovdje dobila sam prilično pesimistične odgovore, stoga sam odustala od traženja obožavatelja poezije i pisane riječi uopće, kao i u organiziranju večeri poezije. Okrenula sam se objavljivanju iste na već spomenutom, nezaobilaznomninternetu, tu ljudi “imaju više vremena”ili “nalaze više vremena”.Jedan mali dio mojih pjesama je preveden na njemački jezik, nadam se da ću uspjeti naći dobrog nakladnika koji će objaviti iste, zainetersiranih njemačkih čitatelja već imam. Ulazak jedne moje pjesme pod nazivom “Pukotina u vremenu” u antologiju njemačke poezije, kako i gdje, neka bude iznenađenje za iduću godinu.
Marijana Dokoza
