Sjedim za pisaćim stolom u sobi, u potkrovlju. U Münchenu hladnoća sve više pritišće. Vani je minus 8 stupnjeva. Vrijeme popodnevno. Srijeda, 7. siječnja 2026. Zazvoni mi mobitel. Gledam na sat. 15,30 sati. Otvaram mail. Tužna vijest, kao iz vedra neba.
Čitam: “Poštovani fra Jozo, nažalost imam obvezu javiti Vam da je moja majka iznenada preminula 5. 1. 2026. Taman smo Vas spominjali. Imala je namjeru pisati Vam….S poštovanjem Marko Štahan.
Vrti mi se film u glavi. Gordanu Štahan, unuku Josipa Kuletina upoznao sam osobno 23. svibnja 2018. u Karlovcu, u njezinom stanu, kad me je primila na moju molbu da popričamo o Josipu Kuletinu, glazbeniku koji je stradao 1945. od OZNE u Karlovcu. Ljubazno me je ugostila i predala mi dragocjene note pok. Josipa Kuletina: Veseli mornari, Dalmatinski biseri i H-mol Simfonija/Expozicia/Fr. Schubert, Inst. J. Kuletin. Tako je to počelo s otkrivanjem života i djela Josipa Kuletina.
Gordana je rođena 1953. godine u Karlovcu. Preko dvadeset godina radila je na glini. Sudjelovala je na više od trideset kolektivnih izložbi. S radom u keramici prijavila se na međunarodnu izložbu u Kini i osvojila 1. mjesto s kipom inspiriranim notama i jedrom.
Tom zgodom pričala mi je kako je došlo do vjenčanja Josipa Kuletina i Emerike Mire Lednicky. Spomenula mi je kako je “Dida Josip imao kućnog ljubimca – kanarinca – koji ga je dočekivao s pjesmom kada bi se vraćao kući. Sjedio mu je na ramenu dok je ručao, a kada se odmarao nije nikome dozvoljavao da mu se približi. Kada je Dida Josip nestao, kanarinac je prestao pjevati”. Sve je to saznala od svoje bake Mire, Kuletinove supruge.
Poslije sam od Gordane dobio operetu. Kanarinac je krivac i albumske fotografije iz Kuletinova života. Što god je nova pronašla ona mi je rado ustupila i radovala se budućoj knjizi, životopisu o njezinom djedu Josipu.
To je i dočekala. Knjigu smo predstavili u maloj Sali Gradskog kazališta Zorin dom u Karlovcu 8. srpnja 2019. godine pod nazivom “Josip Kuletin – hrvatski intelektualac, skladatelj, rodoljub i mučenik”. Tom prigodom sa mnom je bio i pokojni Mate Pavić, glazbar Gradske glazbe Sinj, a došlo je i nekoliko intelektualaca Sinjana nastanjenih u Zagrebu.
Izrazio sam pisanim putem sućut Marku Štahanu, sinu Gordane ovim riječima: “Duboko vjerujem da je tvoja mama kod Boga, makar svaka smrt iza sebe ostavlja bol. Tebi želim da ovaj bolni trenutak preboliš, da sve ono dobro što si primio od svojih roditelja nastaviš svjedočiti. Tvojoj pokojnoj mami neka Gospodin dade vječni počinak i neka u nebu ugleda slavu Božju. Počivala u miru! Molit ću se za tvoje drage roditelje”.
Marko mi je odgovorio: “Hvala Vam na ljubaznim riječima! Svjedočiti preuzeto od roditelja podrazumijeva stajati čista obraza. To zapravo zaista držim suštinom. Svojim radom to ste Vi uvelike učinili za moga pradjeda, stoga uvijek na usluzi!
P.s. našao sam nešto u Josipovim spisima za što nisam siguran da znate, no trenutak nije primjeren. Rado Vam se javim u dogledno vrijeme”.
Marko mi također piše da će sprovod njegove majke biti 14. 1. 2026. na katoličkom groblju Dubovac. Na istom mjestu gdje su Mira (Kuletinova supruga), Zdenka, (mama Gordane), Nevenka (Kuletinove kćeri), Ostaju u tuzi: sinovi Marin i Marko, unuci Marta, Lota, Saša, Vida, Vilim, Luka i praunuk Viktor, svi odreda Štahan.
I na kraju, da nije bilo Gordane, vjerojatno se ne bi pojavile ni knjige o Josipu Kuletinu, niti bi bio tiskan CD Kuletinovih koračnica i skladbi. Stoga sam joj silno zahvalan.
Neka joj je laka hrvatska gruda, neka uživa blaženstvo sa svojim Didom Josipom. Bog joj bio nagrada. Počivala u miru Božjem.
Fenix-magazin/SČ/Fra Jozo Župić
