Priča o Domovini koju hrvatski gastarbajteri nisu htjeli čitati na njemačkom, već na svom hrvatskom jeziku!
Izgubljeno djetinjstvo“ je knjiga koju su tražili hrvatski iseljenici. Napisao ju je Antun Banović (37) koji je 2003.godine došao u Hamburg.
Iako knjiga ne govori o dolasku i životu prvih hrvatskih gastarbajtera, ne čudi što je upravo kod njih pobudila zanimanje, jer govori o domovini u njenim najtežim trenucima. Domovini, koju su zamijenili tuđinom, ali uvijek ju pomagali i željeli.
Možda je i to jedan od odgovora zašto su je htjeli čitati na hrvatskom, a ne njemačkom jeziku.
Banović je rođen u Doboju, BiH. Nakon odsluženog vojnog roka, 1998. je napustio BiH, odselio u Hrvatsku, a potom odlazi u Hamburg. Naposljetku se 2005.godine preselio u München, gdje već pet godina radi u tamošnjem kazalištu.
FM:Vaša prva knjiga je „Izgubljeno djetinjstvo“ (VerloreneKindheit) objavljena je na njemačkom jeziku. No, hrvatski iseljenici su tražili da je objavite i na hrvatskom?
Da, pa nakon promocija koje sam napravio u Münchenu, Berlinu i Beču, došlo je do upita i zamolbi od ljudi koji su naselili Njemačku već 70-tih godina, a koji su bili jako zainteresirani za knjigu, ne štedeći na potpori i pohvalama. Trbuhom za kruhom napustili su domovinu u potrazi za boljim životom, i mnogi od njih su radili po bauštelama, tako da nisu uspjeli savladati dobro jezik da bi razumjeli puno riječi u knjizi. Vjerujte, ima ih puno koji ne mogu čitati na njemačkom jeziku.
FM: Zašto prvo na njemačkom, pa hrvatskom jeziku, a ne obrnuto?
Želio sam upoznati njemačko govorno područje o stradanju hrvatskoga naroda u BiH, one koji jednostavno nisu nikad ni čuli da u tom dijelu BiH postoje Hrvati, u zemlji izmiješanoj nacijama, a koju ne može podijeliti niti najpametniji čovjek na svijetu. Važna su mi oba jezika. U Njemačkoj živimo i radimo, a materinji jezik moramo njegovati i čuvati, prenoseći ga jednako na našu djecu koja ovdje žive.
Vrlo teško je objasniti rat očima djeteta!
FM: Što je tako zaintrigiralo čitatelje? Pišete o ratu, vlastitom iskustvu?
Vidite, ima mnogo ljudi i u Hrvatskoj koji nisu bili upoznati sa stvarnim događajima u BiH, a posebno stranci koji su čuli neke pojedinosti samo iz vijesti. Možete vjerovati da je to bio samo deseti dio onoga što se u stvarnosti odvijalo. Posebno su cijenjene takve priče, koje ponekad vode čitatelje u neopisivii sasvim drukčiji svijet od onoga u kojemu oni žive. Takva je bila i moja, jedna od mnogih, koja je srećom ostala zapisana za buduće generacije.
Knjiga vodi u prošlost, u početak davne 90-te godine, kada počinju nacionalne nesuglasice.
U skoro četirigodine rata, u dječačkim godinama, osjećam pravu surovost i nemilosrdnost rata. Vrlo teško je objasniti rat očima djeteta. Teško je objasniti bol gubitka oca koji je brutalno ubijen od takozvanih „svetih ratnika“ odreda „El Mudzahid“, koji su se borili na strani Armije BiH. Teško je uopće razumjeti ratne strahote i svrhu rata u kojemu nestaju mnogi nedužni životi.
Dva starija brata su već ranjeni ležali u bolnici, dok je meni ostala samo blizina majke, koja je zajedno sa mnom nastavila put u neizvjesnost, odlaskom iz našega maloga mjesta.
Nakon mnogo godina došao je taj poriv za pisanjem teksta, koji sam posvetio svim tim ljudima koji su stradali, boreći se za ovaj ponos kojega možemo danas isticati. Za narod, i po sebno području Žepča i okolice.
FM: Kako danas gledate na Hrvatsku kao iseljenik i dijete rata?
Hrvatska je predivna zemlja koja će, vjerujem, napredovati u svojim ciljevima i podati narodu i generacijama život i sigurnost za ostanak, kojim će spriječiti iseljavanje.
Ja bih volio da se to dogodi što prije, jer kao što i čitamo u mnogim napisima, sve više mladih ljudi napuštaju domovinu, jer im se pružaju mogućnosti kakve im danas zemlja ne može ponuditi iz mnogih, kompliciranih stvari, koje treba što prije rješavati. Politika mora ulagati više snage i mogućnosti da se to što prije zaustavi. Tako nešto se i meni dogodilo, zato sam se prije 12 godina odlučio za odlazak.
Mladi ljudi su budućnost i napredak svake zemlje, koje u svakom slučaju treba poduprijeti, da se ne događa to što svi danas opet vidimo.
U BiH se događalo puno više od onoga što je javnost znala!
FM: Što mislite o političkim angažmanima hrvatskih iseljenika, usmjerenih prema domovini?
Mislim da iseljenici samo djelomično utječu na politička zbivanja, jer ih mnogi političari u Hrvatskoj zanemaruju, osim ako to nije predizborna kampanja. Iseljenici čine puno na promidžbi, njegujući tradiciju koja, vjerujem, nije zapostavljena nigdje u svijetu, gdje god se nalazili Hrvati trećih generacija. Mislim da se svi slažu s time da se više treba zalagati za nacionalne interese koje treba štititi pod svaku cijenu, kao i sve zemlje u Europi i pojednostavniti komplicirane sustave u državnim ustanovama da bi olakšali birokraciju.
FM: U Njemačku dolazi sve veći broj Hrvata. U München pogotovo. Kakva im je budućnost u Njemačkoj?
Pa budućnost svakoga tko dođe u Njemačku ovisi samo o njemu. Niti jedan početak nije jednostavan, a pogotovo kada dođete u stranu zemlju. Učenje jezika je vrlo bitno, da bi se mogli ravnopravno natjecati na tržištu rada, bilo da ste samostalni ili radite za drugoga. Druga stvar, mislim da se naši ljudi dobro snalaze, naravno uz pomoć rodbine ili poznanika, koji ih upute u važne stvari. I ja sam prije dvije godine bio u toj poziciji da pomognem dvije obitelji koje su danas ovdje, žive i uspješno rade. Mnogi iseljenici na taj način pomažu onima, koji se zbog neimaštine odluče na odlazak sa svojih ognjišta. Zato napominjem, morate imati strpljenja, jer preko noći ne dolazi ništa, naravno, uz upornost koja će vas poslije dovesti do uspjeha.
FM: Uskoro objavljujete još jedan roman, krimić naslova „Opasni poslovi“. O čemu se radi?
Roman „Opasni poslovi“ je krimi-thriller koji prikazuje intrige, opasnost moći koja često završava tragičnim završetkom. Današnjica je jednostavno povezana s novcem. Novac vlada, stvarajući moć onima koji nastoje suzbiti sve pred sobom. Radnja se odvija u Sydneyu u Australiji, gdje mladi momak Luke pokušava nakon smrti svoga oca započeti život izvan maloga, provincijskog gradića. Nakon što je dobio posao u velikoj, građevinskoj firmi iz Sydneya, dolazi do ubojstva direktora firme, koji je umiješan u organizaciju koja vlada kapitalom od 6 bilijuna dolara. Dok se policija bezuspješno pokušava uplesti u igru u kojoj ne mogu prepoznati glavne voditelje tapkajući u mjestu, mladi odvjetnik, ljubavnik direktorove žene, preuzima vođenje pranja novca koji prolazi kroz račune firme raznim skrupuloznim poslovima, od ubojstava, otmica, ucjena i seksa. Roman pun napetosti i iščekivanja, daje dobrim dijelom odraz današnjice u kojoj živimo, što me je i ponukalona pisanje.
FM: Osim što pišete romane, pišete i tekstove u kojima se kritički osvrćete na hrvatsku politiku u domovini. Što Vas najviše smeta?
Smeta me razdvajanje hrvatskih političara, koji bi najviše trebali služiti onima koji su ih birali. Bez obzira koje političke struje moraju služiti narodu i domovini, podržavajući napredak i uspjeh, kako u poslovnom tako i političkom smjeru za boljitak Hrvatske i njezinih građana. Danas djeluju kao dva podijeljena tabora, koji se za mandata samo prepiru u svojim idejama koje očito ne vode prema boljoj budućnosti. Previše je toga da svaki dan čitamo o korumpiranim političarima, koji gledaju svoju korist i zbog toga građani gube svaku nadu za bolju budućnost. Nadam se da će ti natpisi što prije nestati sa naslovnica naših novinskih kuća, puneći ih boljim vijestima o napretku i poboljšanju situacije za svakog građanina naše domovine.
Marijana Dokoza
Cijeli razgovor objavljen je u tiskanom izdanju Fenix Magazina
