Obitelj Milana Katanušića iz Imotskog je bolju budućnost pronašla u njemačkom gradu Mainzu. Imotski ne zaboravljaju, a kući odlaze nekoliko puta godišnje
Nekada je u Hrvatskoj vrijedilo ovo pravilo: “Tko pošteno radi, taj će i zaraditi”. Danas se to promijenilo. Došlo je vrijeme da onaj tko pošteno radi ne zarađuje, a onaj tko se bavi kriminalnim radnjama je uspješan. Kriminala je posvuda. Čak niti u politici i policiji nema mjesta za normalnog čovjeka koji želi pošteno raditi – navodi Milan Katanušić razloge svog odlaska iz rodnog Imotskog u Njemačku.
Jednostavno nisam vidio perspektivu za svoju djecu. Ne za sebe, jer kao obitelj smo imali solidna primanja. Nije bilo loše, ali želio sam nešto više za svoju djecu – kaže.
2009. godina je bila presudna
Milan Katanušić (38) je rođen u Imotskom gdje je završio školu. Potom je otišao u Zagreb iz kojeg se nakon studija vratio u Imotski i oženio se s Ivanom (28) s kojom danas ima troje djece.
U Imotskom su imali nekoliko obiteljskih obrta i sve je se činilo kako obiteljski biznis cvijeta. No, nakon 2009. godine je sve krenulo nizbrdo. Tvrtke nisu donosile očekivanu zaradu pa je obitelj odlučila okrenuti novu stranicu. – Pozatvarali smo obrte, platili račune i odlučili krenuti u inozemstvo. Ne bih htio da se stvori kriva slika o našem odlasku. U Imotskom nismo bili niti gladni, niti žedni. Jednostavno nismo vidjelu perspektivu – kaže Milan.
Otišao je sam prvo u Austriju, potom u Njemačku, u Düsseldorf, Dortmund, pa Essen i naposljetku došao u Mainz. – U prvih godinu dana u inozemstvu sam promijenio nekoliko gradova. Nakon godinu dana sam dobio od kuma poziv u Mainz. Našao mi je radno mjesto. Radio sam na uređenju unutrašnjeg interijera stambenih prostora. U Mainzu sam se osjećao kao kod kuće jer je tu puno mojih Imoćana – priča Milan.
Prvi je koji je nakon ulaska Hrvatske u Uniju “ušao” u Njemačku
Mainz je bio njegov novi početak. Da se privikne, nije mu puno trebalo. Najviše zahvaljujući HNK Croatiji Mainz u kojemu je počeo igrati, ali i u kojemu igra nekoliko njegovih Imoćana. Problemi s papirologijom oko ostanka i otvaranja novog obrta nisu zaobišli ni Milana. Spasila ga je Europska unija.
– 1. srpnja, točno u 7.02 sati sam bio u Frankfurtu, u našem konzulatu i upisao se kao prvi hrvatski državljanin koji je došao u Njemačku nakon što je Hrvatska ušla u EU. Žena koja je tamo radila je rekla: “Pa Hrvatska je tek jučer ušla u Uniju. Kud ste požurili?” Odgovorio sam joj da bih volio i da je ušla prije 14 godina i da mi se žuri – smije se Milan.
Odmah po prijavljivanju je otvorio obrt, iznajmio kuću u Alsenzu, malom mjestu u blizini Mainza, sredio djeci školu i vrtiće, našao posao za suprugu i doveo obitelj u Njemačku. I dalje se bavi unutrašnjim uređenjem interijera. Milan nije samo osigurao bolju budućnost svojoj obitelji već nastoji pomoći i drugima iz svog mjesta. Na rad u Njemačku doveo je preko pedesetak ljudi iz, većinom iz Imotskog. Samo iz njegove obiteljske kuće je tu njih desetak. – Nije lako dovesti čovjeka koji ne poznaje jezik, naći mu posao i biti spreman nositi se s njegovim početničkim problemima. Ali, pomoći svome moraš – kaže Milan.
Sigurnost za djecu
Zadovoljan je jer, kaže, može si priuštiti što prije nije. Svoj Imotski ne zaboravlja i za svaki blagdan nastoji otići kući. – Odlazimo po pet ili šest puta godišnje u Imotski. Mi nikada nismo prestali voljeti Hrvatsku i Imotski, ali hrvatska vlada je prestala voljeti nas. Njemačka daje sigurnost mojoj djeci, a to isto ne čini i hrvatska vlada. I zato sam tu gdje jesam – iskren je Milan.
No, Njemačka ga neće zadržati ako u njoj ne bude zadovoljan. Kaže, može se priviknuti na život u bilo kojoj zemlji samo da je dobro njegovoj djeci. – Volio bi živjeti u Francuskoj. Francuzi vole lagodan život, vole hranu, vole uživati, po mentalitetu su slični nama. I zato nije isključeno da ćemo se jednog dana preseliti u Francusku – kaže Milan.
Najljepša uspomena će mi biti HNK Croatia Mainz
Cijeli život igram nogomet. Po dolasku u Mainz sam počeo igrati u HNK Croatia Mainz nogomet i suigrači su mi pomogli da se priviknem. Jako sam im zahvalan na tome. Ako odem iz Mainza, najljepša uspomena će mi biti ovaj Klub.
Ne vidim niti jedno veselo lice, niti jednu sretnu priču
Najteže mi je kad dođem i Imotski i ne vidim niti jedno veselo lice, niti jednu sretnu priču. Po gradu viđam samo ljude koji rade u državnim službama. Ostali kao da su se posakrivali. Nitko ne radi, nitko nema novca i to je teško. Prije su žene muškarci odlazili u inozemstvo trbuhom za kruhom, a žene i djecu ostavljali kod kuće. Danas je vrijeme još teže, događa se masovni egzodus Hrvata, ali ovaj put odlaze i žene i djeca. Pitam se, tko će ostati u Imotskom, kada mladi ljudi odu zbog vlastite egzistencije, a stariji pomru? Samo kostela na starom kolodvoru i pokoji turist?
Nismo se borili za ovakvu državu
Mi Hrvatsku volimo najviše na svijetu, ali Hrvatska ne voli nas. Jer kako inače objasniti da je sve skupo, cijene su enormno visoke. Žalosno je da jedan ručak za peteročlanu obitelj platite u Parizu isto kao i u Imotskom, a u Hrvatskoj je standard puno manji. To samo govori kakvo je stanje u našoj zemlji. Tome je kriva naša Vlada koja svaki mjesec uvodi nova poskupljenja i izmišlja nove poreze, kako bi punili državnu blagajnu novcem kojeg poslije troše. Pitam se, koliko vremena treba još proći da se povise plaće ljudima koji pošteno zarađuju svoj kruh. Sigurno se nismo borili za takvu Hrvatsku.
Marijana Dokoza
