Često iz Hrvatske i BiH dolaze u Njemačku Hrvati, novi hrvatski iseljenici, pa se žale kako im Hrvati ovdje ne žele pomoći. Ignoriraju ih, čak i ponižavaju, predbacuju kako su došli ne znajući gdje dolaze. Obitelj Olivera Cvitkovića tvrdi drugačije.
„Zahvaljujući odlascima nedjeljom na svetu misu i upoznavanjem divnih ljudi koji su nam prišli i pozvali nas na druženje u prostorije Hrvatske katoličke misije, pa i u svoje domove i ponudili bilo kakvu pomoć, odlučili smo ostati u Hagenu“, kaže Oliver Cvitković.
Za godinu dana, tuđina nam je postala dom
On je sa suprugom Anom i sinom Lukom, prije godinu i pol iz Mostara došao u Hagen.
„Odlučili smo tu ostati, jer kad odeš od svog doma i netko te dočeka kao da si njegov rođeni brat, kad ti netko koga poznaješ tek nekoliko mjeseci za rođendan spremi iznenađenje, dijete vodi liječniku, pobrine se kao da se brine o sestrinom djetetu, kad ti netko ponudi svoj auto i još puno toga, što onda više tražiti od tuđine“, kaže iskreno Ana, ističući kako je ta tuđina za samo godinu dana postala njihov dom.
Gdje ćeš tako daleko…
Ana priznaje kako nije bila najsretnija kad je suprug dobio posao Hagenu, pogotovo jer su u Mostaru imali dobro plaćen posao, obiteljski obrt. Trebalo je dobro razmisliti. „Odvagnuli smo moguće dobitke i gubitke koji nas čekaju u jednoj potpuno nepoznatoj sredini. Ali, znali smo da ne možemo puno izgubiti jer se uvijek možemo vratiti“, kaže Oliver, po struci grafički dizajner.
Otišao je kod sestre i zeta koji su već godinu dana živjeli u malom mjestu pored Nürnberga, a istoga dana po dolasku je dobio poziv od jedne njemačke tvrtke iz Hagena. Htjeli su da dođe na razgovor za posao. „Nisam ni znao gdje se taj grad nalazi”, smije se Oliver.
U vrijeme Domovinskog rata, bio je neko vrijeme s roditeljima u Njemačkoj i tu išao u školu, pa mu njemački jezik nije bio potpuno stran. „Prvi komentari naših najbližih bili su: „Gdje ćeš tako daleko, zašto baš sjever Njemačke? Čak me i supruga krivila što sam se tako daleko javljao na natječaje. I sâm sam se pribojavao tmurnog i kišnog sjevera Njemačke. Nije to lako prihvatiti nakon 300 sunčanih dana u Hercegovini“, iskren je.
Isplati se svaka prolivena kap znoja
Ipak, otišli su s namjerom da ostanu tek neko vrijeme, a onda se presele bliže sestri u Nürnberg ili rodbini u Stuttgart. Ali, naposljetku su ostali u Hagenu, našli prijatelje i ljude koji su im uvijek spremni pomoći. „Uvijek ćemo se vraćati u svoju Hercegovinu. Uvijek će oči zasuziti na spomen nje. Ali, svjesni smo kako mladi ljudi napuštaju svoje domovine, a razlozi im nisu isti. Mi smo zahvalni Bogu jer naš razlog nije bio „trbuhom za kruhom”. Onima kojima to jest, poručujemo da se ne boje i da se isplati svaka prolivena kap znoja. Jer, život dostojan čovjeka to zaslužuje“, kaže Oliver.
Više o priči Olivera Cvitkovića i njegovoj obitelji čitajte u aktualnom tiskanom izdanju Fenix Magazina koji se nalazi na svim značajnijim prodajnim mjestima u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji i Luksemburgu…
Fenix Magazin/Zvonko Bosnić
