Ivo Andric
Andrićevo polaganje vijenca na memorijal Reicha 1939. godine / Foto: Preslik

“IVO ANDRIĆ. KRONIKA JEDNOG BEŠČAŠĆA”: Autor Davor Kristić objavio prvu knjigu u Hrvatskoj koja bez kompleksa razotkriva mit o Ivi Andriću

U nakladi Despot infinitusa iz Zagreba, nedavno je izašla knjiga pod naslovom “Ivo Andrić. Kronika jednog beščašća”, autora Davora Kristića, koja je zapravo politički i diplomatski životopis Ive Andrića.

 

Ovo je prva knjiga u Hrvatskoj koja bez kompleksa razotkriva mit o Ivi Andriću budući da dosad nijedan hrvatski autor na ovakav način nije objavio kritički pristup Andrićevom diplomatskom i političkom angažmanu.

Činjenice o Andriću koje su bile skrivane od šire javnosti uključuju njegove programe etničkog čišćenja Albanaca muslimana i Turaka u Kraljevini Jugoslaviji, Andrićevo poticanje na ubijanje pristaša republikanizma u Zagrebu 1918., njegov zaziv atentata na Stjepana Radića, Andrićevu pohvalu Hitleru koji „s toliko uspjeha i dostojanstva stoji na čelu Velikog njemačkog Reicha“, Andrićevu potporu četničkom vođi Draži Mihailoviću, njegovu osudu Savke, Tripala i Stepinca, traženja od Krleže da u enciklopediji izostavi da je hrvatskog podrijetla, uz Andrićevo veličanje Staljina i Tita.

Knjiga predstavlja dosad u Hrvatskoj nezabilježen pristup Andrićevom diplomatskom i političkom djelovanju, potkrijepljena izvorima iz književne građe i arhivskih materijala.

Ovdje donosimo izvadak iz knjige koji se odnosi na vrijeme kad je Andrić bio ambasador Kraljevine Jugoslavije pri Trećemu Reichu u Berlinu.

—————-

Ivo Andric
Ivo Andrić s odličjem Velikog križa Ordena njemačkog orla nakon predaje vjerodajnica Adolfu Hitleru / Foto: Preslik

U razdoblju mandata jugoslavenskoga premijera Milana Stojadinovića Andrić se učlanjuje u vladajuću stranku Jugoslavenska radikalna zajednica, dobiva Orden svetog Save prvog reda, te biva jednoglasno izabran za redovnoga člana Srpske kraljevske akademije (budući SANU) 1939. godine. Jugoslavenska radikalna zajednica vodi centralističku politiku unutar Jugoslavije, a premijer Stojadinović po Mussolinijevu i Hitlerovu uzoru osniva paravojne udruge, tzv. Zelene košulje, organizira mitinge s poklicima „vođa, vođa“, uz rimski pozdrav s naglašenom fašistoidnom scenografijom i česte kontakte s čelnicima njemačkoga Reicha.

Andrić u to doba postaje važnim zagovornikom realpolitike približavanja nacionalsocijalističkoj Njemačkoj. Nakon posjeta Hitlerova ministra vanjskih poslova Neuratha Beogradu 1937. godine, službeni Berlin Andriću dodjeljuje odličje Veliki križ Reda njemačkog orla.

U svojim vanjskopolitičkim komentarima objavljivanim u beogradskome diplomatskom listu XX vek, u razdoblju 1938./1939. godine, pod pseudonimom Patrius, Andrić slijedi Stojadinovićevu politiku stabilnosti i mira, odnosno diplomatsko povezivanje s Mussolinijevom Italijom i Hitlerovom Njemačkom.

Hitlerovo pripojenje Austrije u ožujku 1938. godine Andrić pozitivno komentira u izdanju za ožujak iste godine u diplomatskome listu XX vek: „Naš narod može danas dočekati Njemačku na svojim granicama bez uznemirenja, bez nespokojstva za budućnost, jer je siguran da u njoj ima prijatelja, s kojim će u njegovom novom položaju moći razvijati normalne i srdačne odnose zajamčenog dobrosusjedstva, na dobro oba naroda i cijele europske zajednice.“

Prethodno se u članku Andrić raduje što je Hitlerova Njemačka pripojenjem Austrije pridonijela nestajanju „habsburških protagonista i agenata“, čime je „sudbina ovih zakletih i povijesnih neprijatelja našeg naroda i naše države zapečaćena ovih dana za sva vremena“. Pritom Andrić poučava: „Suština Anschlussa leži u njemačkom karakteru velike većine naroda nastanjenog u bivšoj Austrijskoj Republici, u želji ovog naroda, što je sasvim prirodno, da se ujedini s bratskim narodom Njemačkog Reicha; i naposljetku u snazi koju Hitlerova Njemačka ima, da ostvari ovu razumljivu želju. Režim koji se u Austriji zalagao protiv njemačkog ujedinjenja iščeznuo je, a s njim i svi megalomanski i opasni snovi legitimističko-habsburških protagonista i agenata, upereni neposredno protiv novih nacionalnih država Srednje Europe, pa stoga i protiv naše Kraljevine. Sudbina ovih zakletih i povijesnih neprijatelja našeg naroda i naše države zapečaćena je ovih dana za sva vremena.“

Službena politika Kraljevine Jugoslavije nije se suprotstavljala mogućnosti pripojenja Austrije Njemačkoj, a Andrić je u svojstvu pomoćnika ministra vanjskih poslova rekao austrijskomu veleposlaniku Wimmeru u Beogradu da „Jugoslaveni drže Njemačku i Austro-Ugarsku jednom jedinkom“.

Münhenski sporazum europskih sila u listopadu 1938. godine, kojim se Hitleru ustupilo Sudete koji su dotad bili u sklopu teritorija Čehoslovačke, Andrić je komentirao u dvama člancima objavljenima u listopadu i studenomu iste godine: „Spomenuta pogranična područja treba odmah ustupiti Njemačkoj na miran način… Na osnovu načela narodnosti Sudetski Nijemci postigli su ujedinjenje s Njemačkom. To je ujedinjenje omogućilo kancelaru Reicha Hitleru da javno i pred cijelim svijetom izjavi kako Njemačka nema više nikakvih teritorijalnih pretenzija u Europi… Čehoslovaci će poslije ovoga ostati u svojoj čisto nacionalnoj državi čiji su glavni vanjski problemi riješeni, a dobri odnosi sa susjedima osigurani.“

U studenome 1938. godine Andrić je dodatno prisnažio: „Nacional-socijalistička Njemačka za krajnji je cilj svoje ekspanzije istaknula načelo narodnosti, načelo koje je u naše doba bilo i u svim drugim slučajevima priznavano i primjenjivano… Kancelar Hitler formulirao je i prakticirao ovu ideju vodilju, pokazujući i ističući svakom prilikom da Njemačka traži samo svoje i neće ništa tuđe… Naša zemlja, ne napuštajući svoja stara prijateljstva, na vrijeme je vezala čvrste i solidne diplomatske odnose s Italijom i Njemačkom… Jugoslavija može mirno gledati u budućnost.“

Prethodno se u svibnju 1938. godine, nekoliko mjeseci prije njemačke aneksije Sudeta i okupacije Čehoslovačke, moglo pročitati Andrićev mjesečni komentar koji jasno kaže: „Suradnja nacional-socijalističke Njemačke i fašističke Italije… Ova miroljubiva suradnja predstavlja jedan važan element za daljnji razvitak dva naroda i cijele Europe.“

Taj je diplomatski časopis financirao tadašnji jugoslavenski premijer i ministar vanjskih poslova Milan Stojadinović, a uvodnici i prilozi jasno su pokazivali orijentaciju lista: „mistično veličanje jugoslavenske narodne srži, etičke osobine naših naroda kao jednog naroda u duhu režimske ideologije, snaga rase i nacionalne postojanosti, uz oslanjanje na suradnju s Njemačkom i Italijom.“ U uvodniku prvoga broja lista XX vek također se naglašava da je „naša vizija o domovini velika od Alpa do Soluna“.

Premda je Andrić opisivan kao književnik koji je primjećivao svaku važniju pojavu u društvu i imao iznimnu moć oblikovanja psiholoških nagovještaja, u svojim vanjskopolitičkim komentarima on u potpunosti ignorira nacističke progone Židova iz Njemačke od 1933. do 1941. godine, rasističke Nürnberške zakone, a odobrava pripojenje Austrije i prisvajanje Sudeta.

Kasniji pokušaji opravdanja kako je Andrić pisao takve članke kao diplomatski činovnik u sklopu svoje službe neopravdani su, jer je vjerovao u ispravnost vanjske politike Kraljevine Jugoslavije, što će u nastavku pokazati i službene njemačke bilješke. Andrić je svoje vanjskopolitičke komentare shvaćao i kao domoljubnu dužnost potpisujući se pseudonimom Patrius.

Ivo Andric
Andrić na njemačkom mimohodu s vojnim zapovjednikom grada Berlina / Foto: Preslik

Potvrda da je Andrić navedene vanjskopolitičke članke pisao pod pseudonimom Patrius nalazi se u knjizi Književni godišnjak: pisci jugoslavenskih naroda objavljenoj 1961. godine u Zagrebu, gdje se u poglavlju Značajni pseudonimi književnika i društvenih radnika XIX. i XX. stoljeća navodi Ivo Andrić i njegov pseudonim Patrius.

Istovjetan podatak o Andrićevu korištenju toga pseudonima navodi se i u Jugoslavenskom književnom leksikonu u izdanju Matice srpske 1971. godine. Ti su podatci objavljeni u razdobljima dok je Andrić još bio živ i utjecajan i nije ih javno demantirao.

Kao primjer Andrićeva političkog stava toga doba, svjedoči i njegovo suprotstavljanje da njegova prijateljica održi predavanje o Cervantesu koju je organiziralo veleposlanstvo republikanske Španjolske. Naime, u vrijeme Španjolskoga građanskog rata u Beogradu je srpska književnica Isidora Sekulić trebala održati predavanje o Cervantesu na književnoj večeri Antifašističke udruge znanstvenika, umjetnika i pisaca. Ona je naposljetku odbila poziv i organizatorima iznijela obrazloženje: „Moj prijatelj Ivo Andrić radi u Ministarstvu vanjskih poslova i on mi je objasnio da je vaša predstava inspirirana iz španjolskog veleposlanstva. Rekao mi je kako su jedne pariške književne novine ovih dana izašle na prvoklasnom svilenom papiru, bogato ilustrirane – posvećene republikanskoj Španjolskoj. Znači, plaćene novcima španjolske republikanske vlade. Iz istih je novaca (možda?) financirana i vaša priredba.“

Nakon što je knez Pavle smijenio premijera Stojadinovića 1939. godine zbog unutarnjopolitičkih razloga, pokazalo se da je Stojadinović bio izraziti kritičar sporazuma Cvetković-Maček i osnivanja Banovine Hrvatske 1939. godine. Stojadinović je smatrao da je tim sporazumom „izvršen državni udar“, jer je „ne samo od hrvatskih, nego i od čisto srpskih krajeva stvorena država Hrvatska“. Vlatko Maček u svojim je memoarima Milana Stojadinovića opisao kao „uvjerenog Veliko-Srbina koji nije imao ni najmanju želju za sporazum s Hrvatima“, a Stojadinović je tu Mačekovu ocjenu prenio u svojoj navedenoj knjizi. Stojadinović je kasnije izradio program Srpske radikalne stranke.

Ocjenu o Stojadinoviću potvrdio je i jugoslavenski premijer Dragiša Cvetković, koji je izjavio da je jedan od razloga Stojadinovićeve smjene njegovo nastojanje da „u Hrvatskoj zavede režim jake ruke“. Cvetković objašnjava kako je u sporazumu s Mačekom i uspostavi Banovine Hrvatske službeni Beograd nastojao izbjeći pretvaranje hrvatskoga pitanja u međunarodno pitanje koje bi dalo povoda stranim silama da se umiješaju u unutarnje stvari.

Kao dokaz da Beograd potvrđuje pozitivan vanjskopolitički smjer prema Hitleru i nakon smjene Stojadinovića, knez Pavle šalje u Berlin upravo Ivu Andrića kao izvanrednoga poslanika i opunomoćenoga ministra, s obzirom na to da je Andrić, po bilješkama njemačkoga veleposlanika u Beogradu, slovio kao pronjemački orijentiran. U izvješću šefa njemačkoga poslanstva u Beogradu, von Heerena, upućenomu u Berlin početkom ožujka 1939. godine, o Ivi Andriću se navodi: „Andrić je za vrijeme svog dugog djelovanja u Ministarstvu vanjskih poslova, uvijek održavao vrlo prisne odnose s poslanstvom Njemačke i u svim pregovorima pokazivao je temeljito razumijevanje zahtjeva i interesa njemačke politike. Svrha njegovog upućivanja u Berlin je da se pokaže koliko se velika važnost pridaje mjestu predstavnika u Berlinu i kako postoji snažna želja da se naglasi kontinuitet sadašnje politike prema Njemačkoj. Andrić je dobio odlikovanje Grosskreuz nakon posjete ministra vanjskih poslova Neuratha Beogradu. Ja mogu jedino najtoplije zagovarati da mu se prihvati imenovanje“, zaključuje preporuku njemački poslanik u Beogradu upućenu njemačkom ministru vanjskih poslova Ribentroppu, koji o tome izvješćuje Hitlera, te Andrić ubrzo dobiva agrément njemačke strane.

Ivo Andric i A. Hitler
Ivo Andrić prvi s desna, nacistički vojni mimohod sa zračnim defileom u čast kneza Pavla u Berlinu 1939. godine / Foto: Preslik

Hitler je Ivu Andrića primio na predaju vjerodajnica deset dana nakon dolaska u Berlin, u travnju 1939. godine, a Andrić je u nastupnome govoru odao priznanje „Vašoj Ekscelenciji… koja s toliko uspjeha i dostojanstva stoji na čelu Velikog njemačkog Reicha“. Andrić je u istome govoru potvrdio vanjskopolitičku orijentaciju svoje vlade: „Živa privredna i kulturna izmjena dobara između Njemačke i Jugoslavije odgovaraju potpuno namjerama Kraljevske vlade, i ja sam naročito počašćen što mi je Kraljevska vlada stavila u dužnost da rad mog prethodnika u tom dijelu nastavim, a u cilju produbljivanja i učvršćenja tih prijateljskih odnosa i uzajamnog poštovanja koje vlada između oba naroda. Dopustite gospodine kancelare Reicha, da uvjerim Vašu Ekscelenciju da ću sve svoje snage posvetiti tom zadatku koji predstavlja jedan od značajnih ciljeva vanjske politike moje vlade.“

Iznova podsjetimo na povijesni kontekst da je mjesec dana prije Andrićeva priznanja njemačkomu kancelaru koji „s toliko uspjeha i dostojanstva stoji na čelu Velikog njemačkog Reicha“, Hitler okupirao Čehoslovačku u ožujku 1939., pripojio Austriju 1938., prethodno proveo Kristalnu noć, a rasne zakone donio još 1935. godine.

Njemačke diplomatske bilješke u Berlinu svjedoče o redovitim Andrićevim odlascima kod Hermanna Göringa, zapovjednika njemačkoga zrakoplovstva, radi dogovora o isporukama njemačkoga oružja Jugoslaviji. Andrić je predao predstavku Berlinu u kojoj se traži da Njemačka, osim iz svojih rezervi, dostavi i zrakoplovne motore iz zemalja koje su okupirali nacisti. Konkretno, u predstavci koju je Andrić uručio u studenome 1940. godine traži se: „42 avionska motora iz zarobljenih poljskih zaliha; 115 avionskih motora iz zarobljenih belgijskih zaliha; te 60 aviomotora iz zarobljenih francuskih zaliha.“

Nešto kasnije Hitler je Stojadinoviću poslao 100 zrakoplova Messerschmidt, te oko 200 protuzrakoplovnih i protutenkovskih topova u zamjenu za jugoslavensku proizvodnju bakra. Hitlerova Njemačka postaje najveći trgovinski partner Kraljevine Jugoslavije do kraja 1939. godine.

U svim bilješkama njemačkih diplomata i obavještajaca tijekom Andrićeva mandata u Berlinu on je označen kao osoba koja u svojim pohvalama Hitlera i Ribbentropa često nadmašuje druge strane diplomate. „Ivo Andrić pokazuje naglašeno pozitivan stav prema Reichu, potpuno je uvjeren u konačnu pobjedu Njemačke, hvali pakt Hitler-Staljin kao trijumf, te smatra da svako kome je stalo do održanja mira na jugoistoku mora željeti brzu pobjedu Italije u Sredozemlju“, prenosi se u njemačkim bilješkama u Berlinu. Navedena njemačka izvješća prenose i da Andrić označava „kao sanjare one koji vjeruju u pobjedu Velike Britanije“ i hvali „stvaralačku moć nacionalsocijalizma i osobnost Adolfa Hitlera“, a ona zemlja koja vjeruje Washingtonu „može se samo žaliti“.

Hitler je prigodom posjeta kneza Pavla Berlinu u lipnju 1939. godine priredio jedan od najsvečanijih državnih posjeta tijekom Trećega Reicha, nastojeći približiti Jugoslaviju osovini Berlin-Rim. Goebbels je naredio zatvaranje svih trgovina, ustanova i škola u Berlinu tako da narod u velikome broju iziđe na ulice i kliče jugoslavenskomu dinastijskom paru. U sedmodnevni program uvršten je i višesatni vojni mimohod njemačke vojske sa zračnim defileom. Na sastancima se razgovaralo i o mogućnosti da Jugoslavija sklopi pakt prijateljstva s Njemačkom, te o izvozu njemačkoga oružja u Jugoslaviju.

Nakon što je tri mjeseca kasnije Hitler napao i Poljsku, Jugoslavija objavljuje strogu neutralnost, kao i tijekom kasnijih njemačkih invazija na Norvešku, Dansku, zemlje Beneluxa i Francusku.

Nakon toga susreta Hitlera i kneza Pavla u Jugoslaviji je ujesen 1940. godine donesen prvi antisemitski zakon, tzv. Numerus clausus Uredbe o ograničavanju prava Jevreja u Kraljevini Jugoslaviji. Jugoslavenska je vlada donijela dvije uredbe o ograničenju upisa Židova na sveučilišta, više i srednje škole, učiteljske i druge stručne škole, te uredbu o zabrani Židovima da se u Kraljevini Jugoslaviji bave poslovima u prehrambenoj industriji.

U vrijeme pristupanja Jugoslavije Trojnomu paktu 1941. godine Ivo Andrić član je službenoga izaslanstva prigodom ceremonije potpisivanja Trojnoga pakta. Prethodne tehničke pripreme i pregovore vodio je posebni izaslanik jugoslavenskoga premijera Cvetkovića, Danilo Gregorić, urednik lista Vreme, koji je bio brži i spretniji od „literata“ Andrića, kako ga opisuju suradnici. Naime, posebni izaslanik Gregorić u svojim memoarima navodi da „kultivirani pjesnik i literata Andrić nije imao prilike razgovarati s njemačkim mvp Ribbentropom o pitanjima od životne važnosti“, implicirajući Andrićevu neprodornost u obavljanju posla. Šef Centralnog presbiroa jugoslavenske vlade Predrag Milojević navodi kako „Andrić nije bio bogomdani diplomat“, odnosno, po svjedočenjima Andrićevih suvremenika, Andrić nije bio brz i odlučan kada je trebalo raditi žurno i bez odlaganja krupnih rješenja. Djelomice su razlozi bili vjerojatno i u tome što je Andrić slovio kao Stojadinovićeva osoba od povjerenja.

U jednome je razdoblju uvrijeđeni Andrić u dvama navratima tražio povlačenje s dužnosti jer nije bio u pratnji posebnoga izaslanika Gregorića tijekom početnih pregovora s Nijemcima. Međutim, Andrić nikad nije odbijao pristup Jugoslavije Trojnomu paktu s Hitlerovom Njemačkom, nego je osobno bio povrijeđen što izravne pregovore vodi posebni izaslanik bez Andrićeve nazočnosti sastancima. Da je bio pozvan voditi pripremne razgovore, Andrić bi, po svome političkom stavu i činovničkomu svjetonazoru, izravno razgovarao s Ribbentroppom i Hitlerom. A da se privatno ili službeno protivio potpisivanju Trojnoga pakta, ne bi ga s posebnom obzirnošću tretirali njemački nacisti, kao što će se vidjeti kasnije nakon njemačkoga napada na Jugoslaviju.

Naime, upravo je Ivo Andrić obavio konačni pregled njemačkih nota prije potpisivanja pristupa Trojnomu paktu u Beču zajedno s premijerom Cvetkovićem koji svjedoči: „Za vreme dok sam ispitivao ove dokumente, naš Ministar u Berlinu Ivo Andrić sedeo je pored mene. Na moje pitanje da li ima šta da učini kakvu primedbu, on mi je odgovorio da nema ništa da kaže i da sve ne može biti bolje.“

Ivo Andric
Andrićevo polaganje vijenca na memorijal Reicha 1939. godine
/ Foto: Preslik

Jednako tako, njemačke diplomatske bilješke iz toga razdoblja navode da je Andrić u Berlinu izražavao duboko zadovoljstvo razvojem priprema i prije potpisivanja pristupa Jugoslavije Trojnomu paktu. Primjerice, njemačka bilješka o razgovoru s Andrićem od 19. ožujka navodi da je „poslanik Andrić u vidno dobrom raspoloženju“, te da je ocijenio kako je „Engleska konačno izgubila igru u Beogradu i da se pristup Jugoslavije Trojnom paktu uskoro može očekivati“, stoga se, po Andriću, „njemačko-jugoslavenski problem može smatrati riješenim“.

I u njemačkome zapisniku od 24. ožujka 1941., neposredno prije potpisivanja pristupa Trojnomu paktu, Andrić govori o „povijesnom danu, kakvim treba zabilježiti dan bečkog potpisivanja po razvoj njemačko-jugoslavenskih odnosa“, ističući kako je za njega „najveće zadovoljenje što je kao berlinski poslanik mogao doživjeti taj dio razvoja“. Prethodno je Andrić u istome razgovoru podsjetio na bivšega jugoslavenskog premijera Stojadinovića, „jednog od najdalekovidnijih državnika, koji je razvoj moći nacional-socijalističkog Reicha i ličnost Adolfa Hitlera spoznao na vrijeme, kada su mnogi drugi ljudi bili obuhvaćeni maglom zapadnjačke propagande“.

Andrićevu potporu pristupanju Trojnomu paktu kasnije potvrđuje i povjesničar Bogdan Krizman, koji je tijekom svojedobne polemike s komunističkim čelnikom Rodoljubom Čolakovićem istaknuo: „Pretpostavljate li, druže Čolakoviću, da bi Andrića Stojadinović unaprijedio za svoga najbližeg suradnika da se Andrić nije, bar u glavnim linijama, slagao sa njegovom, odnosno kneza Pavla, generalnom vanjskopolitičkom linijom? Mislite li, druže Čolakoviću, da bi Andriću Nijemci udijelili agrément da nije bio za njih kao Stojadinovićev čovjek u ministarstvu persona grata? Dobro poznam arhive nacističkog ministarstva vanjskih poslova iz tog razdoblja i nigdje nisam našao zabilješku da bi se njemačka strana ikada tužila na Andrića“, naglašava Bogdan Krizman.

Inače, manje je poznato široj javnosti kako je Hitler u tajnoj dodatnoj noti Trojnoga pakta odobrio Beogradu da će grčka luka Solun ubuduće biti u sklopu teritorija Kraljevine Jugoslavije.

Njemački je poslanik iz Beograda u svome političkom izvješću još iz studenoga 1940. godine, pod naslovom Srbijanski zahtjev za izlaskom na Egejsko more, izvijestio kako je izbijanje talijansko-grčkoga sukoba „u srbijanskim krugovima, posebice u vojsci, iznova oživjelo staru srbijansku želju za izlazom na Egejsko more preko Soluna“.

Hitler je potom u veljači 1941. godine na tajnome sastanku s jugoslavenskim premijerom Cvetkovićem u svojoj alpskoj rezidenciji Berghof, u Bavarskoj, postigao dogovor o jugoslavenskome preuzimanju Soluna, a da zauzvrat Jugoslavija pristupi Trojnomu paktu. Cvetković je rekao da je Jugoslavija spremna pod određenim uvjetima preuzeti vojne obveze ili jamstva da Britanci neće stupiti u Solun, navodi se u njemačkome zapisniku razgovora, u kojemu je Hitler dodao: „Proširenje Jugoslavije prema Solunu donijet će značajne koristi, jer Jugoslavija može izgraditi pomorsku bazu u Egejskom moru.“

Hitler je teritorijalni izlaz na Egejsko more kasnije ponudio i knezu Pavlu na tajnome petosatnom sastanku 4. ožujka 1941., koji se također organizirao u Hitlerovoj alpskoj rezidenciji: „Pristupom Trojnom paktu, Jugoslavija bi dobila Njemačku za partnera i jamca sadašnjeg i budućeg teritorija i, osim pristupa Paktu, Njemačka ništa drugo ne traži, naročito ne nikakvo sudjelovanje u ratu, a poslije rata Njemačka će se pobrinuti da Jugoslavija dobije Solun“, prenosi Hitlerove riječi njemačka bilješka o razgovoru s knezom Pavlom. Citiraju se i Hitlerova uvjeravanja: „Jugoslavija poslije pristupa Trojnom paktu neće biti u obvezi propuštati preko svog teritorija ni transporte vojnika.“

Po svjedočenju načelnika Vrhovnoga zapovjedništva Werhmarchta Wilhelma Keitela, Hitler je za Jugoslaviju predvidio blagi oblik članstva u Trojnome paktu, jer se obvezao da za sve vrijeme trajanja rata neće tražiti od Jugoslavije pravo prijelaza preko njezina teritorija, a ono što je predlagao „i nije u biti Trojni pakt“, no zbog obzira prema ostalim partnerima to se moralo u toj formi objaviti. Naime, Hitler je već imao osiguran kopneni put prema Grčkoj preko Rumunjske i Bugarske, pa mu Jugoslavija nije bila logistički potrebna za osvajačke napadne operacije.

U notama kao dio Protokola o pristupanju Jugoslavije Trojnomu paktu potvrđeni su i njemački ustupci koje nisu imale druge europske zemlje poput Mađarske, Rumunjske, Slovačke i Bugarske. Primjerice, Nijemci i Talijani u službenim notama navode da neće tražiti pravo prolaska svojih vojnih postrojbi kroz teritorij Jugoslavije, niti vojnu pomoć, da će uvijek poštovati suverenitet i teritorijalnu cjelovitost Jugoslavije, a Solun, kao budući dio Jugoslavije, dodan je kao dio tajnoga protokola kako se ne bi uznemirila Grčka.

Ivo Andric
Andrić na njemačkom mimohodu s vojnim zapovjednikom grada Berlina / Foto: Preslik

Njemački ministar vanjskih poslova J. Ribbentrop u dvije tajne note kao dio Pakta – za koje je tražio da se objave tek naknadno u dogovoru s osovinskim silama – piše jugoslavenskomu premijeru Cvetkoviću: „Italija i Njemačka jamče Jugoslavenskoj vladi da s obzirom na vojnu situaciju neće sa svoje strane postavljati nikakav zahtjev za vojnu pomoć… Pri novom uređenju granica na Balkanu vodit će se računa o interesu Jugoslavije za jednu teritorijalnu vezu s Egejskim morem putem proširenja njezinog suvereniteta na grad i luku Solun. Molim da prethodno priopćenje smatrate kao strogo tajno i da ga objavite samo po sporazumu s vladama Sile Osovine“, naglašava Ribbentrop u dvjema notama premijeru Cvetkoviću datiranima 25. ožujka 1941. u Beču.

I u bilješci o razgovoru Hitlera s jugoslavenskim premijerom Cvetkovićem održanomu 25. ožujka 1941. u Beču njemački kancelar iznova potvrđuje da će Solun pripasti Kraljevini Jugoslaviji slijedom potpisanoga Trojnog pakta: „Pozdravljam što je u ovom trenutku Jugoslavija pristupanjem Trojnom paktu stala na stranu onih koji će donijeti novi poredak koji će sastojati od novog teritorijalnog poretka… Zadobivanje pristupa Egejskom moru vjerojatno će se smatrati najuspješnijim činom jugoslavenske vanjske politike“, ističe Hitler.

Britanska obavještajna služba, međutim, proširila je vijest među srbijanskim vojnim krugovima u Beogradu kako je Jugoslavija potpisivanjem Trojnoga pakta u Beču odustala od suvereniteta, dogovorila stacioniranje i prolaz njemačkih vojnika, te da će čak morati sudjelovati u ratu protiv pravoslavne Grčke. Naime, široj javnosti još nije bio poznat sadržaj tajnih dodatnih nota u korist Kraljevine Jugoslavije.

Londonski The Times objavio je 24. ožujka vijest preko dopisnika u Beogradu kako „postoji zapisnik prema kojemu bi Jugoslavija bila obvezna dopustiti prolaz ratnog materijala glavnim željezničkim pravcima bez ikakvog prava na nadzor“, no članak je bio bez ikakva utemeljenja i postoji mogućnost da je nastao u okviru djelovanja britanske obavještajne službe koja je u to doba subvencionirala, među ostalim, i četničku organizaciju Narodnu obranu.

Britanski radio BBC emitirao je 26. ožujka obraćanje britanskoga državnog tajnika Leopolda Amerya koji je „pozvao Srbe na njihovu hrabrost u Prvom svjetskom ratu“, te podsjetio na „tradicije Kosova i junačkog cara Lazara koji je više volio nebesko nego zemaljsko carstvo“. Pritom je britanski državni tajnik naglasio da jugoslavenska Vlada nema pravo jednim potpisom otpisati čast i neovisnost 16 milijuna ljudi: „Ako narod jasno pokaže kako u pristupu Osovinskom paktu gleda izdaju časti i neovisnosti, onda je zacijelo dužnost vlade da upita narod prije nego što ratificira pakt. Čitava se budućnost Jugoslavije nalazi na rubu ponora“, zaključio je emitiranje BBC dan nakon jugoslavenskoga pristupanja Trojnomu paktu.

Ivo Andric knjiga naslovnica
Naslovnica knjige /Foto: Preslik Despot infinitus

Deklasificirani britanski dokumenti potvrđuju da je britanski premijer Winston Churchill dao uputu britanskomu ministru vanjskih poslova Edenu: „Meni se čini važnijim da se Jugoslavija uvuče u rat na bilo koji način.“ Potom je britanski ministar vanjskih poslova 24. ožujka 1941. dao britanskomu veleposlaniku u Beogradu puno ovlaštenje da podupre promjenu vlade, makar i državnim udarom.

Njemački poslanik u Beogradu poslao je u Berlin izvješće kako se britanski vojni ataše u Beogradu sastao s Dušanom Simovićem, jugoslavenskim načelnikom zrakoplovstva, te da mu je, u slučaju da Simović izvrši državni udar, Britanac iznio pojedinosti o engleskoj pomoći u slučaju rata sa silama Osovine.

Slično događaje opisuje i posebni izaslanik jugoslavenskoga premijera Cvetkovića, Danilo Gregorić, koji dodaje da je na generala Dušana Simovića, masona, kao i na većinu srpskih oficira pučista, utjecala britanska masonerija preko britanskoga veleposlanika i vojnoga atašea u Beogradu, obećavajući britansku vojnu pomoć putem stacioniranih britanskih divizija u Grčkoj. Kao noviji kuriozitet u tome kontekstu, objavljena je knjiga u izdanju masonske organizacije Regularne Velike lože Srbije 2010. godine u kojoj se navodi da je većina organizatora i sudionika državnoga udara 27. ožujka 1941. pripadala masoneriji.

Stoga je dan nakon potpisivanja pristupa Trojnomu paktu, u noći s 26. na 27. ožujka 1941., skupina srbijanskih oficira izvela državni udar protiv kneza Pavla, a premijerom je imenovan general Dušan Simović, dok kraljevsku vlast obnaša sedamnaestogodišnji Petar Karađorđević koji je proglašen punoljetnim.

Međutim, kada su generali pučisti bili u potpunosti informirani o tajnim notama Trojnoga pakta o proširenju Jugoslavije na Solun, uz njemačko poštovanje jugoslavenskoga suvereniteta, nova pučistička Vlada žurno traži i preko Ive Andrića da kao poslanik izvijesti službeni Berlin kako će se nova Vlada Dušana Simovića držati pristupa Trojnomu paktu. Tomu je pridonijela i činjenica da se brzo uvidjelo da nema ništa od ranije proklamirane konkretne britanske vojne pomoći, kao što nema ni od najavljene američke, a ni sovjetske potpore, koju je ranije propagirao sovjetski veleposlanik u Beogradu. Pučistička vlada također je zadržala polovicu ministara bivše vlade, a Vlatko Maček nakon nekoliko dana pristaje biti potpredsjednik Simovićeve vlade, uz prethodni uvjet da se poštuje sporazum iz 1939. godine i da Banovina Hrvatska ostane u postojećem statusu.

Simović je već 28. ožujka razgovarao s njemačkim poslanikom u Beogradu i objasnio mu da je državni udar unutarnjopolitička stvar, izjavio mu žaljenje zbog incidenata prema Nijemcima u Beogradu, uvjeravajući ga pritom da je „oduvijek bio prijatelj Njemačke“ i da je ponosan na svoje poznanstvo s Hermannom Göringom.

Njemačke diplomatske bilješke prenose kako je Ivo Andrić u Berlinu, u razgovoru od 28. ožujka, istaknuo potporu nove Vlade Trojnomu paktu, te ocijenio kako, u vezi s uličnim izgredima u Beogradu, „ima dojam da su na djelu engleski agenti i možda sada i Židovi, kako bi svim sredstvima iskoristili svoju šansu, za koju misle da je vide u promijenjenoj situaciji u Beogradu“. Andrić u razgovoru ističe kako je zapravo najveća pogreška pale jugoslavenske vlade što nije dobro medijski pripremila javno mnijenje u Jugoslaviji na pristupanje Trojnomu paktu.

U istome njemačkom zapisniku Andrić ističe da se „osjeća kao šef misije nacije koja je Trojnim paktom u savezničkim odnosima s Reichom“, te dodaje: „Trapavi Churchillov pokušaj da svojim govorom u Donjem domu posije razdor između Reicha i Jugoslavije i da beogradsku krizu iskoristi za britanske potrebe proširenja rata, proizveo je suprotno od onoga što je Churchill time namjeravao.“ Zaključno u navedenoj njemačkoj bilješci datiranoj 28. ožujka Andrić navodi: „Politika Njemačke dala je svoj udio u sretno uključenje Jugoslavije u novu Europu.“

Pod „trapavim“ Churchillovim govorom Andrić misli na govor od 27. ožujka 1941. kada je, nakon Simovićeva državnog udara, Churchill u Londonu izgovorio rečenicu: „Jugoslavija je pronašla svoju dušu.“ Već se ranije Andrić slično negativno odnosio i prema jednomu ranijem govoru američkoga predsjednika Franklina Roosevelta, komentirajući da „ako bi taj govor imao u nekom europskom glavnom gradu utjecaja, onda bi jedna takva zemlja samo zbog te tragične zablude svoje politike mogla da se sažaljeva“.

Simovićeva vlada kontinuirano naglašava kako priznaje sve međunarodne ugovore što ih je potpisala bivša vlada, uključujući pristup Trojnomu paktu. Novi jugoslavenski ministar vanjskih poslova Momčilo Ninčić službeno je izvijestio i sva jugoslavenska predstavništva u inozemstvu kako je njemačkomu i talijanskomu veleposlaniku u Beogradu priopćeno da „kraljevska vlada ostaje vjerna načelima sklopljenih međunarodnih ugovora, pa stoga i bečkom ugovoru od 25. ožujka ove godine, te da je njezina glavna briga održavanje politike dobrih i prijateljskih odnosa s Njemačkom i Italijom i da će najodlučnije učiniti sve kako ne bi bila uvučena u sadašnji sukob“.

I u razgovoru s njemačkim poslanikom u Beogradu 30. ožujka novi ministar vanjskih poslova Ninčić potvrđuje odluku nove vlade o pristupu Trojnomu paktu, te naglašava da će „glavna pozornost nove kraljevske vlade biti posvećena održavanju dobrih i prijateljskih odnosa sa svojim susjedima Njemačkim Reichom i Kraljevinom Italijom“.

Andrić za to vrijeme u Berlinu pokušava uručiti jugoslavensku notu u kojoj se ističe da je „Jugoslavija, kao i uvijek, voljna surađivati s Njemačkom“.

Međutim, izbezumljeni Hitler odbija sve mirovne diplomatske kanale kojima je pučistička Vlada u Beogradu jamčila poštovanje Trojnoga pakta, te naređuje napad na Jugoslaviju uz obraćanje na radiju: „Ja i cijeli njemački narod bili smo sretni zbog svečano potpisanog pristupa Jugoslavije Trojnom paktu. Engleski plaćenički elementi vojne klike što vječito organizira državne udare krenule su u protunapad… Te su događaje inscenirale iste kreature koje su već 1914., Sarajevskim atentatom, gurnule svijet u dotad neviđenu nesreću.“

Nakon što je službeni Berlin naredio protjerivanje svih jugoslavenskih diplomata iz Njemačke i ostalih zemalja pod njemačkom okupacijom, teške su optužbe protiv Andrića iznijeli neki od jugoslavenskih konzula, koji su na koncu završili u konclogoru u Dachauu. Naime, dok su diplomati ostalih ranije napadnutih zemalja, poput Poljske, imali pravo izbora otputovati u Švicarsku, Ivo Andrić, po optužbama ostalih kolega, nije dovoljno inzistirao prema njemačkoj strani na diplomatskome azilu i nije uporno zahtijevao slobodni izbor mjesta povratka. Zabilježeno je i da su Nijemci prethodno ponudili jugoslavenskim diplomatima hrvatske nacionalnosti da otputuju u Zagreb gdje je formiran NDH, što nijedan diplomat nije prihvatio, dok se Andrić pred Nijemcima izjasnio da se osjeća Srbinom, po svjedočenju jednoga jugoslavenskog diplomata u Njemačkoj.

Njemačka bilješka iz tih dana navodi da je ponašanje poslanika Andrića bilo „uzorno“, o čemu je „ministar vanjskih poslova Reicha dao se obavijesti Führer“. Nijemci upućuju vlak s jugoslavenskim diplomatima u Beograd gdje je na željezničkoj postaji uhićeno 14 diplomata koji su optuženi za obavještajne djelatnosti, te potom vraćeni u Njemačku na suđenje. Andrić je s beogradskoga kolodvora propušten na slobodu bez njemačkoga zadržavanja. Jugoslavenski generalni konzul Šumenković, koji je završio u logoru u Dachauu, u jednome pismu supruzi piše: „Za sva naša stradanja, kriv je Andrić.“

 Knjigu “Ivo Andrić. Kronika jednog beščašća” autora Davora Kristića možete naručiti na linku OVDJE

Fenix-magazin/SIM/ Promo

Pogledajte drugo

BARCELONA: Ministar Grlić Radman sa španjolskim kolegom razgovarao o jačanju odnosa

Hrvatski šef diplomacije Gordan Grlić Radman održao je u ponedjeljak u Barceloni bilateralni sastanak sa …