U studenom će Hrvati u Mainzu imati priliku upoznati književnost hrvatske autorice sa švicarskom adresom Ivke Ilić Kovačević.
Piše: Marijana Dokoza
Naime, autorica će u nedjelju, 9. studenog, u Kući-Mainz Zagreb predstaviti dva svoja romana i zbirku poezije. Riječ je o romanima „Otac kamenoga srca“ i „Majka bez duše“, te zbirci poezije „Pjesme s dušom život piše“. Kroz svoje knjige Ivka Ilić Kovačević progovara o stvarnim životnim pričama, borbama i trenutcima borbe i snage koji diraju srca čitatelja.
Kako je i sama kazala, oni koji tu večer dođu u Kuću Mainz-Zagreb, čut će priču o njezinu životu i životu žene o kojoj je pisala. Ivku život nije mazio, ali je od nje uspio stvoriti snažnu, osjećajnu i prkosnu ženu čija je riječ danas ljekovita, iskrena i pitka, baš kao što je jednom rekao Hajro Planjak, vlasnik tiskare Planjax.
– Nakon što je pročitao moju prvu knjigu, rekao je da je pitka. Dodao je i nešto što mi je ostalo u posebnom sjećanju: da je to bila prva knjiga koju su, u njegovom dugogodišnjem radu, pročitali svi zaposlenici tiskare, otkriva Ivka.
Ne dozvoljavam životu da me slomi
Istina je, kaže, život je nikada nije mazio.
– Ali ni ja njemu ne dozvoljavam da me slomi. Borim se s njim kao da je živo biće! Kad vjerujem da mi nešto pripada ili da sam doživjela nepravdu, borim se sa svime što život nosi, ali i sa samom sobom. Moja borba traje od dana kada sam rođena i nikada nije prestala. Moj otac je umro kad sam imala tek četrdeset dana. Znao je da sam došla na svijet, ali me nikada nije vidio, kao ni ja njega, govori Ivka.
S majkom, kaže, nikada nije živjela.
– Viđala sam je tek jednom godišnje. Baka, koja mi je dala sve, i više od svega, preminula je kada sam imala četrnaest godina, a dvije godine kasnije otišla je i moja teta. One su bile moji roditelji, moj oslonac, moje sve. One su umrle, ali borba koju su utkale u mene još uvijek gori. Često se susrećem s većim, jačim i iskusnijim protivnicima, ali im ne dopuštam da me poraze. I kada nisam sigurna u sebe, to im nikada ne pokazujem. Borim se i idem naprijed, uvjerena da ću izaći kao pobjednica. A kad ponekad i posrnem, ustanem, još snažnija, još jača, još željnija borbe za pravdu, govori Ivka.
Švicarska je priča sama za sebe
Ivka je rođena u Bosanskoj Posavini, a kad su joj preminule baka i teta, seli se kod druge tete u Rijeku.
Poslije bakine i tetine smrti, živjela sam svugdje po malo, najviše kod tetki – govori.
Nakon završetka srednje škole, sa svojim suprugom, odlazi u Švicarsku, gdje danas živi već četrdeset godina.
– Najljepši dio mog djetinjstva bio je u Posavini uz baku i tetu, prisjeća se.
Tamo gdje su mirisi ljeta, slama pod nogama, ženska ruka koja te čuva. Potom Rijeka, a onda Švicarska.
– Početak je bio izuzetno težak, osjećala sam se izgubljeno, kao da sam zalutala u tuđi svijet. Iskreno, često sam imala dojam da nisam dobrodošla. No, kako je vrijeme prolazilo, ti su se osjećaji postupno mijenjali, i polako sam počela prihvaćati Švicarsku kao svoju novu domovinu. U Švicarskoj pišem knjige, ali one doista počinju živjeti tek kada pronađu put do ruku onih koji razumiju jezik na kojem su napisane, govori Ivka.
Želja za pisanjem u njoj živi još od ranog djetinjstva, ali tek je njezina kćer probudila u njoj potrebu da svoje priče podijeli s drugima.
– Jednog dana mi je rekla: “Mama, bilo bi šteta da ovo ostane nepročitano. Ovo bi trebala objaviti!” U istom trenutku, u meni se javila i dublja potreba da iza sebe ostavim nešto trajno, nešto što će živjeti i nakon mene. A što može biti vječnije od knjige? Tako je sve počelo, otkriva Ivka.
Njihovu snagu nosim i danas
Baka i teta su joj bile solonac u životu, a kada su preminule, ostala je sama. No, kaže Ivka, njihovu snagu nosi i danas.
Ta snaga, kako sama kaže, nije nešto što ju je štitilo od boli, već nešto što ju je naučilo kako da preživi bol i pretvori je u riječ. Ivka je do sada napisala tri knjige, a prve dvije, kako sama kaže, temeljene su na istinitim događajima.
– Moje prve dvije knjige temelje se na istinitim događajima. Uvijek sam ih uspoređivala s golom Barbikom koju sam jednom davno dobila i trebala je “odjenuti”, udahnuti joj život. Glavni dijelovi priča su stvarni, a emocije koje ih prožimaju, to su moje emocije. One su odjeća koju sam Barbiki obukla. Dok sam pisala, sve je išlo lako. Imala sam vremena, mogla sam se nositi s osjećajima i pustiti ih da teku polako, prirodno. No, pravi izazov nastupio je tek kada sam završila rukopise. Odlučila sam ih sama pročitati, od početka do kraja, prije nego što ih pošaljem na doradu. Tada su suze počele teći. U kratkom vremenu, sve emocije koje sam proživljavala tijekom pisanja, iznenada su oživjele. Bilo je teško, ali ujedno i ljekovito, otkrila je autorica.
Ivka piše s iskrenošću, bez pokušaja da nekoga popravi, uljepša ili promijeni. Ljude u knjigama prikazuje onakvima kakvi jesu.
Ljudi u sivoj zoni
– Od loših nisam pravila bolje, ni od dobrih gore. Ljudi su većinom ili dobri ili loši. Oni u „sivoj zoni“, oni su najtiši, najprimjetniji. Ne pišem da bih sudila, nego da bih prikazala, otkriva.
Njene pjesme, pak, nose i maštu i stvarnost, trenutni osjećaj i životnu filozofiju. Ne bira ih, kaže, one izaberu nju.
– Teme mojih pjesama dolaze same. Kao da me pronađu u glavi. Nismo svi isti, i ne osjećamo svi jednako. Ali ono što mi je najvažnije je da nikada ne zaboravim tko sam. Znam gdje sam došla, ali još bolje znam odakle sam pošla, govori.
Petnaest godina nisam mogla plakati
Ivkino pisanje nije samo osobna terapija, to je poput nekog mosta prema drugim ljudima. Njezina djela izazivaju snažne reakcije, a najviše ju je dirnula poruka jedne čitateljice.
Rekla mi je: „Petnaest godina nisam mogla plakati. A sad, dok čitam vašu knjigu ja plačem. Hvala vam, „oslobodili ste me“.
To je, kaže Ivka, više od komplimenta to je dokaz da riječi imaju snagu.
Pisanje Ivki je poput odmora od svakodnevnice. Najčešće piše noću, kad svi spavaju, kad svijet utihne, a njezine misli se razbude.
– Za ono što se voli uvijek se nađe vremena. Ako ne po danu, onda po noći. A noć provedena pišući u meni ne izaziva umor, nego ispunjenje. Odmor za dušu, govori.
Uz sve to, Ivka ne zaboravlja ni na druge. Dio prihoda od prodaje knjiga usmjerava u humanitarne svrhe pomaže samohranim majkama, bolesnima, onima kojima je pomoć najpotrebnija.
– Ne prodajem puno knjiga kao poznati književnici. Moje pomoći nisu velike, ali ponekad budu odskočna daska. Neka vrata se otvore, neka nada se vrati, kaže.
I na kraju Ivkine zanimljive priče, mogli bi kazati kako su njezine knjige kao svjedočanstva. O borbi, ranjivosti, prkosu i nježnosti. O ženama koje su bile roditelji, o očevima koje nikad nije upoznala, o gubicima koji su oblikovali karakter, i o snovima koji nisu umrli čak ni kad je sve drugo bilo protiv njih.
Publika u Mainzu koja će doći 9. studenoga u Kuću Mainz Zagreb, puno će toga čuti. Čut će priču o životu, o životima, onom pravom ogoljenom životu sa svim svojim ranama i pobjedama. Život koji nije mazio, ali ni slomio.
Jer, Ivka Ilić Kovačević je žena koja kroz knjige progovara o istini. Onako kako je živjela.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
