Mjesecima sam dolazila kući samo kako bih kratko prespavala i ponovno se vraćala na posao, nemajući vremena za život. Nitko me nije kontaktirao niti da vidi gdje sam, kako sam, niti zašto ne izvršavam svoje obaveze koje sam preuzela – priča Ivana Drndelić.
– Trudim se svakoga dana ustati, obrisati suze i krenuti dalje, s osmijehom na licu pružiti si novu šansu, ali tako je prokleto teško. Provela sam puno vremena ležeći beživotno u krevetu, jer mi je sve ovo utjecalo i na dušu i na tijelo. Svaki je dan za mene nova borba, i premda sam puno puta mislila da sam odustala, evo me, još uvijek sam tu i grebem – počela je svoju priču Ivana Drndelić, diplomirani inženjer grafičke tehnologije.
Ivana ima 31 godinu. Iz Siska je u Stuttgart došla s dečkom u rujnu 2014 godine. Kao puno mladih ljudi iz Hrvatske i BiH, tako su i oni bili prisiljeni doći zbog loše financijske situacije u kojoj su živjeli. Ivana i njen dečko su u Hrvatskoj ostavili teško bolesne roditelje. Učinili su to u nadi, kažu, da ostvare sebe u životu i da maksimalno pomognu svojoj obitelji.
– Počeli smo s radom na Cannstatter Volksfestu, a nakon toga smo trebali imati dogovorene poslove uz tečaj jezika prvih godinu-dvije dok se ne snađemo i ne osposobimo za dalje. No, nakon festivala pojavili su se sami problemi, isplate smo čekali tjednima, poslove koje smo dalje trebali raditi dobili su drugi, pokušavali su nas izbaciti iz stana, da bismo na kraju bili prepušteni sami sebi na milost i nemilost njemačkog sustava – kaže Ivana.
Prisilili su me da ostanem kod njih
U Uredu za zapošljavanje (Arbeitsamtu) nisu dozvoljavali da se prijave „uvijek uz neke nepostojeće izgovore te smo mjesecima jedva preživljavali“. Pokušali su na razne načine pronaći posao i doslovno kucali od vrata do vrata, ali nije išlo.
– Moj dečko, inače strojobravar po zanimanju, uspio se na kraju zaposliti u restoranu kao pomoćni konobar. Dogodilo se da je zbog upale morao uzeti par dana bolovanja jer nije smio hodati, a njegov šef je pozvao mene da ga zamijenim. Bili su oduševljeni mojim radom pa su njemu dali otkaz i na taj način mene prisilili da ostanem kod njih, iako nikako nisam bila zadovoljna tim poslom, a ni međuljudskim niti poslovnim odnosima. Sama sam nas uzdržavala i pokrivala sve troškove, dok je on bezuspješno pokušavao nešto naći – priča Ivana.
Hrvati nisu bili spremni surađivati
U proljeće 2015. godine došli su prvi put na sastanak Hrvatskog akademskog foruma i maksimalno se uključili u njegov rad. – Mislili smo da smo u okruženju koje nas razumije, u kojem ćemo pronaći tražene odgovore, steći prijatelje, možda si otvoriti koja poslovna vrata, ali i dati svoj doprinos za boljitak sviju nas. Sudjelovali smo i na Ljetnom festivalu kulture i tada mi je ukazano povjerenje da napišem članak i, između ostalog, dođem u kontakt s Fenix Magazinom. Kod prvog idućeg zadatka, članka o „Tomislavu“, iako sam se trudila maksimalno koliko sam mogla, naišla sam na zid. Prvo su problem bili godišnji odmori i odsutnost svih s kojima sam željela doći u kontakt, ali nakon što su se svi vratili mislila sam da će se stvari pokrenuti. Jedva sam dolazila do svojih sugovornika zbog njihovog prenatrpanog rasporeda. Ljudi s kojima sam donedavno bila u bliskim odnosima, uporno su odbijali odgovarati na poruke i mailove, a kada bismo se sreli uživo uvijek bi stvari završavale sa ‘budemo, budemo, sad nemam nikako vremena’, prisjeća se Ivana.
U njihovim očima nisam bila netko za koga se vrijedi potruditi
Ali, vrijeme je prolazilo. Ivana kaže: „Tad su mi se otvorile oči“. Jer, koliko god se trudila sama napraviti nešto dobro, koliko god odvajala svoje vrijeme za druge kako bi napravila nešto za sve nas, u njihovim očima ona nije bila netko za kog se isplati odvajati vrijeme, niti netko koga su ozbiljno shvaćali.
„I koliko god se ja trudila pokrenuti ili okrenuti svoj život nabolje, nisam nailazila na suradnju okoline od koje sam još donedavno dobivala verbalnu podršku. Tada sam morala cijelu stvar staviti sa strane, jer se više nikako nisam osjećala dobro misleći da maltretiram ljude.
Približavalo se blagdansko vrijeme i obim posla u restoranu se svakim danom sve više povećavao. Doslovno sam radila od jutra do mraka, sedam dana u tjednu, redovito bez pauza.
Radila sam sve blagdane – od onih manjih do onih najvećih, uključujući i sam doček Nove godine te sam često iscrpljena morala pješačiti nekoliko kilometara do prijevoza zbog rjeđih noćnih linija. Nisam se niti okrenula, a bilo je već prošlo 7 mjeseci od mog zadnjeg kontakta s ljudima iz HAF-a i HKZ-a. Cijelo to vrijeme ja sam dolazila kući samo kako bih kratko prespavala i ponovno se vraćala na posao, nemajući vremena za život, ali me nitko nije kontaktirao niti da vidi gdje sam, kako sam, niti zašto ne izvršavam svoje obaveze koje sam preuzela – priča Ivana.
Ostatak priče o Ivaninu životu i onome kako joj je danas pročitajte u tiskanom izdanju Fenix Magazina koji je na prodajnim mjestima u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji i Luxemburgu..
Fenix Magazin/MD
