U Karajanovoj akademiji Berlinskih filharmoničara, u onoj obrazovnoj instituciju koju je 1972. osnovao sam Herbert von Karajan, tadašnji im šef dirigent i nazvao ju Orkestarskom akademijom Berlinske filharmonije, Karajan je htio od mladih glazbenika, a uz individualnu i komornu poduku samih članova Berlinske filharmonije, stvoriti izvanredne glazbenike koji će steći i koncertnu rutinu.
Iz Berlina piše: Aleksandra Brnetić
Repušić u Karajanovoj akademiji?
U toj riznici iz koje crpe Berlinski filharmoničari. Trećina današnjih filharmoničara prošla je kroz Akademiju. Polaznicima Akademija organizira i koncerte na kojima izvode glazbu od baroka do avangarde, a dirigiraju im Kirill Petrenko, Sir Simon Rattle, Susanna Mälkki pa tako prekjučer, 9. studenog, i – Ivan Repušić.
Trećina današnjih filharmoničara prošla je kroz Akademiju. Polaznicima Akademija organizira i koncerte na kojima izvode glazbu od baroka do avangarde, a dirigiraju im Kirill Petrenko, Sir Simon Rattle, Susanna Mälkki pa tako prekjučer, 9. studenog, i – Ivan Repušić.
Ajmo na koncert!
U programskoj knjižici zapisano je da nas tu večer Akademija Karajan vodi na putovanje u nove sfere pod dirigentskom palicom Ivana Repušića, šefa dirigenta Münchenskog radio-orkestra i Staatskapelle Weimar i da nas čeka putovanje kroz vrijeme i glazbene stilove.
I zaista, krenuli smo sa sinom Johanna Sebastiana Bacha, Johannom Christianom, koji se u Sinfoniji br. 2, u B-duru, op. 18., oprostio od stroge linije barokne kompozicije, uživali u solističkom nastupu Tatu Kauppinena u vickasto-satiričnom Koncertu za violončelo i puhački orkestar Friedricha Gulde s elementima rocka, funka, tirolske polke, cirkuske muzike. Sanjarili smo uz Nokturno za solo-violinu, harfu i gudače mladog Arnolda Schönberga kojim je on poslao posljednji pozdrav kasnom romantizmu. Mémoriale Pierrea Bouleza – nimalo „lajhte kost“ rekli bi stari Zagrepčani – dočekao nas je poslije stanke prikazujući nove smjerove moderne glazbe. Kraj koncerta doživjeli smo s Fantazijom za orkestar Le Bœuf sur le toit op. 58 (Ovan na krovu) Dariusa Milhauda, uz glazbu prepunu revijalne atmosfere.
Publika se u dubko punoj Dvorani za komornu glazbu Berlinske filharmonije dugotrajnim pljeskom oprostila od mladih glazbenica i glazbenika i njihovog dirigenta Ivana Repušića koji su svi, to se osjećalo u zraku, dali sve od sebe. Koncertu su prisustvovali i njemački kancelar Olaf Scholz, hrvatski veleposlanik Gordan Bakota kao i Marina Perković, drugi tajnik.
Nakon koncerta maestro Repušić je odvojio pet minuta za razgovor za hrvatske medije. Jer pred vratima su stajali čestitari, a njega se očekivalo na primanju koje je priredilo predsjedništvo Karajanove akademije. Akademija je dobrotvorna udruga.
Aleksandra Brnetić: Maestro, što se htjeli postići s programom koji u programskoj knjižici ima naslov „Neue Wege – Ein Abend der Aufbrüche und Stilbrüche“, a ono bi na hrvatskom bilo: „Nove staze – večer odlazaka i odmaka od stilskih tradicija“? Jeste li zadovoljni postignutim?
Ivan Repušić: Vrlo sam zadovoljan! Prije svega, čast je dobiti poziv od takve ustanove kao što je Karajanova akademija. To je najpoznatija akademija za mlade umjetnike koji imaju priliku usavršavati se s najboljim glazbenicima. Mislim da je prije svega čast, a onda je to i jedan poseban osjećaj jer ti mladi imaju posebnu energiju.
To je jedan lijepi program koji smo sastavili s upravom – od Bacha do Gulde preko Bouleza, Schönberga i Milhaudovog „Ovna na krovu“. To je raznolik program i tu se pokazala fleksibilnost i virtuoznost. Ti mladi glazbenici su pokazali veliki talent i ja sam ponosan da sam mogao sudjelovati na tom koncertu i vjerujem da je i publika, a sudeći po reakcijama i ona je bila zadovoljna. To je bila jedna lijepa večer koja je dostojna ovako mladih snaga, mladih zvijezda koje su na dolasku. Ja se radujem zajedno s njima jer ja sam siguran da će oni napraviti velike karijere i da će svirati u najboljim orkestrima s obzirom na njihov potencijal.
AB: Kad Vas opet možemo očekivati u Berlinu za dirigentskim pultom?
– Sad u dvanaestom i u četvrtom mjesecu dolazim u Deutsche Oper u kojoj sam prvi stalni gost dirigent. U prosincu dirigiram Luciu di Lammermoor od Donizettia – u subotu, četrnaestog i u srijedu, osamnaestog, a u travnju, baš za Uskrs, dirigiram Wagnerovog Lohengrina.
AB: A za tri tjedna, 1. prosinca, imate u Münchenu, u Prinzregenttheatru, koncertnu izvedbu Paraćeve …
– Tako je. Prvog prosinca je još jedan dragulj, jedan biser, jedna antologijska skladba koju ćemo izvesti nakon „Ere s onoga svijeta“ i nakon „Hrvatskog glagoljaškog rekvijema“ od Kuljerića. To će biti Paraćeva Judita povodom 500. godina smrti Marka Marulića i posebno se radujem tom projektu.
AB: Kad sam Vas upitala kad Vas možemo opet očekivati u Berlinu, onda sam ponajprije mislila na Karajanovu akademiju, odnosno na samu Berlinsku filharmoniju.
– Ja sam spreman, ali poziv ne ovisi o meni! Dakle, ja vjerujem da su bili zadovoljni, ali u tom smislu ja vam nemam nikakvog pritiska, već svaku priliku, koju dobijem, nastojim iskoristiti i jednostavno muzicirati sa zadovoljstvom. To su ipak veliki orkestri s kojima ja dirigiram i sada ove nove šefovske funkcije kojem imam i u Leipzigu s Gewandhausorchestrom i sa Staatskapelle Weimar i već s Minhenskim radio-orkestrom, to su zbilja divni orkestri i njima se posebno radujem i to je jedna velika odgovornost i čast, tako da ima dosta posla, a za ove ostale angažmane ćemo vidjeti. Tu ne treba imati pritiske zato jer dirigent mora dirigirati i razmišljati na duge staze, a ne brzo poletjeti pa onda (kratka pauza uz smiješak na ustima): Tko visoko leti ….
AB: …nisko pada.
– Da!
Za kraj ovog napisa, htjela bih istaknuti Repušićev nesvakidašnji potez, jedinstveni primjer njegovanja vlastitog kulturnog i umjetničkog bogatstva izvan nacionalnih granica. Ne samo što sad Paraćevu Juditu postavlja kao koncertnu izvedbu, što će ju snimiti za Bavarski radio, uz Minhenski radio-orkestar nastupa i Zbor Hrvatske radiotelevizije, a od osam pjevača šest su – Hrvati i gotovo svi su članovi njemačkih opernih kuća: Evelin Novak, Diana Haller, Annika Schlicht, Matteo Ivan Rašić, Ivan Turšić, Matija Meić, Ivica Čikeš i Sava Vemić.
Fenex-magazin/SIM/Aleksandra Brnetić
