Niz je razloga zašto sam se odlučio u autobiografskom zapisu skicirati povijest hrvatske državotvorne emigrantske organizacije Ujedinjeni Hrvati Europe (UHE). Zahvaljujem redakciji portala “Fenix-magazin” što u posebnoj kolumni mogu objavljivati birane skraćene tekstove i osvrte iz tog razdoblja.
Piše: Ivan Lozo
Jedan od razloga je taj što sam bio dugogodišnji glavni tajnik i član predsjedništva te organizacije koja još čeka svojega povjesničara. No, jedan od razloga je i predstaviti iz zaborava inače nepoznate čestite političke emigrante koji su svojim nesebičnim radom zadužili našu Domovinu među kojima je i samozatajni dr. Drago Matković iz Kölna.
Onima koji su pozornije pratili mukotrpan proces međunarodnog priznanja Republike Hrvatske poznato je da je najzaslužniji za to bio njemački parlamentarac CDU/CSU frakcije u njemačkom Bundestagu dr. Friedrich Vogel. Upravo se on, opravdano, u literaturi o sudbonosnim danima hrvatske novije povijesti spominje kao “Hrvatski čovjek u Bonnu”. Za njegove nemjerljive zasluge osobno mu je zahvalio hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman već 8. kolovoza 1991.
O nekim do danas široj javnosti nepoznatim detaljima vezanim za međunarodno priznanje Republike Hrvatske biti će više riječi u jednom od sljedećih članaka. U ovim crticama predstavljam hrvatskoj javnost nepoznatog, rekao bih, neformalnog hrvatskog ambasadora u Njemačkoj za vrijeme Titove Jugoslavije u političkom Bonnu. Naime, Dr. Friedrich Vogel i ekipa njemačkih političara oko njega nisu preko noći početkom 1990.ih postali zagovornici hrvatskih interesa u Njemačkoj i Europi, već puno ranije zahvljujući desetogodišnjem trudu političkog emigranta dr. Drage Matkovića iz Kölna.Politički emigranti i njihova borba za dobrobit Hrvatske postali su žrtva onoga što se u historiografiji naziva “demnatio memorie”, dakle brisanje sjećanja. Kormilo Hrvata izvan domovine preuzeli su te 1990. dotadašnji čuvari Jugoslavije. Oni su sebe stavljali u fokus i svjesno su prešućivali ulogu hrvatske političke emigracije.
Šulek svjedok vremena
O tome tko je uspostavio vezu sa dr. Vogelom svjedoče dva hrvatska dipomata iz ranih 1990.-ih godina: dotadašnji jugorežimski dopisnik Nenad Ivanković i dotadašnji politički emigrant Stjepan Šulek. Ivanović u svojoj knjizi (“Bonn druga hrvatska fronta”, 1993.) tvrdi da su oni i Hasan Šuljak u rujnu 1990. počeli lobirati za Hrvatsku preko dr. Vogela. No, ipak priznaje da njihova inicijativa nije urodila plodom. Šulek u službenom dopisu Veleposlanstva RH Bonna, ministarstvu VP RH u Zagrebu od 28.03.1994. navodi da je upravo moja malenkost kao tadašnji glavni tajnik hrvatske emigrantske organizacije Ujedinjeni Hrvati Europe (UHE) već 1982. uspostavila i održavala kontakt sa dr. Vogelom.
Šulek je svjedok vremena i događaja. Bio je u delegaciji koju sam ja sastavio i u travnju 1982. i predvodio na sastanku sa dr. Vogelom. Također je bio i član delegacije hrvatskih emigranata 1991. na sastanku sa ministrom Hans-Dietrich Genscherom u njegovom kabinetu. Ovdje, zbog povijesne istine nadopunjujem Šulekov prikaz. Naime, nisam ja uspostavio vezu sa dr. Vogelom i političkim Bonnom, već sam tu vezu 1982. samo preuzeo od hrvatskog političkog emigranta dr.rer.pol., dipl.ing. Drage Matkovića te zahvalom dr. Vogela godinama znatno proširio.
Rođen u Vodicama, umro u Kölnu
Dr. Drago Matković rođen je 1909. u Vodicama, a umro je u dubokoj starosti u Kölnu. U Zagrebu je studirao i 1939. doktorirao na temu pomorske politike. Osim toga je u Kölnu, Berlinu i Leipzigu studirao političku ekonomiju, pravo, međunarodno pomorsko pravo, povijest i geografiju. Jedno vrijeme predavao je kao profesor narodnog gospodarstva na Trgovačkoj akademiji u Splitu.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata djelovao je u hrvatskoj diplomatskoj službi kao gospodarski izaslanik u Berlinu, Budimpešti i Beču. Dr. Matković oženio je u Berlinu njemačku Židovku gospođu Ruth koju je brak sa hrvatskim diplomatom ujedno i zaštitio od represije njemačkog nacističkog režima. Nakon rata Matković je postao redoviti profesor ekonomskih znanosti na sveučilištu u Kölnu. Gospođa Ruth radila je kao sudski tumač i prevoditeljica.
Kada je početkom 1950. ih u Kölnu osnovana radiopostaja Deutsche Welle prvi šef Sekcije koja je emitirala na hrvatskome jeziku posto je dr. Drago Matković. Za razliku od radiopostaje Deutsche Welle programa BBC-ija (London), Voice od Amerika (Washington) i France International (Pariz) emitirali su na srpsko – hrvatskom.
Diplomat NDH
Samozatajni, ali za Hrvatsku neumorni Matković, nije bio član nijedne hrvatske emigrantske organizacije. Kao vrlo marljivi pisac desetljećima je
promovirao i hrvatske teme u najvažnijim njemačkim, austrijskim, švicarskim i nizozemskim časopisima i zbornicima. U hrvatskim emigrantskim publikacijama poput u “Studia Croatia” (Barcelona) i zborniku “Croatia: Land, people, Culture” (USA) objavljivao je svoje rasprave na španjolskom i engleskom jeziku.
Dr. Matković kao bivši diplomat NDH i sveučilišni profesor te voditelj jedne sekcije značajne njemačke radiopostaje Deutsche Welle imao je solidne političke veze u Bonnu. Pri tome treba znati da je njegova žena bila rođakinja supruge člana frakcije CDU/CSU u njemačkom Bundestagu dr. Friedricha Vogela iz Ennepetala.
Grupa parlamentaraca pod vodstvom dr. Vogela podnijela je njemačkom saveznom parlamentu (Bundestagu) 8.veljače 1982. zahtjev o osudi rada jugoslavenske tajne službe u Njemačkoj protiv hrvatskih političkih emigranata. Zbog skupljanja informacija za plenarnu raspravu dr. Vogel se htio sastati sa istaknutim hrvatskim emigrantima. Obratio se je svome kućnom prijatelju dr. Dragi Matkoviću sa molbom da mu preporuči voditelja delegacije s kojim bio on dogovorio sastanak u svome kabinetu u Bonnu.
Prijatelj mog oca Jure
Dr. Matković bio je prijatelj moga oca Jure i pratio je moj politički rad. Znao je da sam već od studentskih dana bio aktivan u Paneuropskoj Uniji kojoj je predsjedao dr. Otto von Habsburg, da sam bio član uredništva časopisa na njemačkom jeziku Kroatische Berichte te da sam početkom 1982. postao glavnim tajnikom hrvatske državotvorne političke emigracije Ujedinjeni Hrvati Europe (UHE). Dr. Matković me je pozvao na razgovor u svoj stan. Tamo mi je priopćio da je došlo vrijeme “da stara hrvatska garda” preda svoje političke veze u mlađe ruke.
Bio sam počašćen i prihvatio sam izazov uz molbu da mi on bude pri ruci u mojemu budućem političkom radu, a što je dr. Matković prihvatio. Moram priznati da je dr. Drago Matković 1982. postao moj svojevrsni politički mentor. U dogovoru sa dr. Vogelom sastavio i predvodio sam delegaciju u zgradi Zastupničkog doma (Langer Eugen) u Bonnu. O tome sastaku i izgradnji mojih solidnih veza uz pomoć dr. Vogela sa najznačajnijim njemačkim političarima biti će više riječi u sljedećem članku.
Dugogodišnje lobiranje
Njemački političari nisu preko noći postali zagovornici hrvatskih interesa u vladi SR Njemačke. To su postali zahvalom dugogodišnjeg lobiranja ponajprije dr. Drage Matkovića i niza drugih tadašnjih političkih emigranata.
No, ti čestiti politički emigranti i njihova borba za Hrvatsku su zaboravljeni. Navedeni političari nisu dobili državna odlikovanja za razliku od nekadašnjih političkih Jugoslavena.
Donekle mogu razumjeti da je predsjednik Tuđmana odlikovao bivšeg jugonovinara Nenada Ivankovića, sina Zvonka Ivankovića-Vonte, kapetana zloglasne OZN-e. Aposolutno mi je nepojmljivo da je odlikovao i bivšeg svećenika, kojeg sada neću imenom spomenuti, a kojega prati glas da je 1968. bio upleten u ubojstvo hrvatskih emigranata Mile Rukavine, Krešimira Tolja i Vida Maričića.
Fenix-magazin/SIM/Ivan Lozo
