Proslavljeni hrvatski trener u Švicarskoj, dugogodišnji dopisnik Fenix-magazina i značajno ime hrvatske iseljeničke sportske scene, ovih je dana proslavio svoj 80. rođendan. U iskrenom razgovoru, otvorio je svoje srce i podijelio dirljive uspomene iz svog bogatog života.
Piše: Marijana Dokoza
– Da, ovih dana sam napunio 80 godina i još uvijek osjećam vatru u sebi, počinje Ivan, dok mu se oči zasjaje od emocija.
– Bio sam najstariji aktivni trener u Švicarskoj, dugo, dugo godina. I znate što? Svakog trenutka bilo je vrijedno!, govori Ivan koji je nedavno u Bad Homburgu, zajedno sa Perom Šarićem, primio “Domovnicu”, zasebnu nagradu Večernjeg lista i Fenix-magazina za promociju hrvatskog sporta u iseljeništvu.
Njegova karijera obiluje brojnim priznanjima, ali ponos mu ne proizlazi iz medalja, već iz činjenice da je cijeli život radio ono što voli.
– Osjećam se ponosno što sam mogao biti dio svijeta nogometa. Bio sam trener juniora u FC Blue Stars Zürich, FC Zürich, Grasshopperu, YF Juventusu i FC Altstettenu – prenosio sam znanje, ali i strast. Mnogi su moji igrači postali profesionalci, čak i reprezentativci. To je najveća nagrada, ističe.
Put od igrača do trenera
Nakon što je završio igračku karijeru, nije stao. Završio je višu trenersku školu, a potom i fakultet kineziologije u Novom Sadu. -Morao sam učiti, stjecati licence – sve kako bih mogao nastaviti raditi u nogometu. U Švicarskoj sam stekao diplomu i postao licencirani trener. To mi je omogućilo da radim ono što volim na najvišem nivou, kaže.
Djetinjstvo između Dalmacije i Vojvodine
Njegova obiteljska priča puna je selidbi i sjećanja. – Otac mi je bio u službi na željeznici, pa smo se selili. Rođen sam u Paliću, sada dijelu grada Subotice, gdje sam započeo i prve nogomete korake. No, odrastao sam u Dalmaciji, u Drnišu, Kričkama, Siveriću, gdje je živjela moja majka Ana. Tako sam ja Dalmatinac, ali i sjevernjački duh iz Bačke u Vojvodini, smije se.
Ivan je uspješno balansirao između strasti prema nogometu i studiranja. Paralelno s aktivnim igranjem, marljivo je studirao te je 1980. godine diplomirao na višoj trenerskoj dvogodišnjoj školi u Novom Sadu, postavljajući temelje svoje buduće uspješne trenerske karijere.
Godine 1969. Ivan stiže u Švicarsku sa svojim bratom Milanom, potaknut mogućnošću nastavka nogometne karijere. Njihov prvobitni plan bio je potpuno drugačiji, trebali su otputovati u Australiju kako bi nastupali za jedan od melbournskih mađarskih klubova.
– Ali moj ujak, koji je bio tajnik u Croatiji Adelaide, nagovorio je majku da ja i brat ostanemo u Europi. Tako smo završili u Švicarskoj, otkriva.
Prve godine bile su braći teške. Jezik, nova kultura, drugačiji mentalitet, sve je to braći Barišić otežavalo život. – Igrao sam s bratom u BC Zürich i Young Fellows. Trebalo je vremena da se prilagodimo, ali klub nam je pružio podršku, kaže.
Croatia Zürich – srce hrvatskog iseljeništva u Švicarskoj
Ivan je bio ključna figura u švicarskoj Croatiji. S osmijehom priča o tom klubu. – Croatia je bila više od kluba – bila je okupljalište Hrvata. Na početku su imali problema zbog šahovnice na grbu, ali s vremenom je sve riješeno. Utakmice protiv tadašnjih jugoslavenskih klubova bile su prave borbe!, prisjeća se.
Naime, iste godine kada je Ivan stigao u Zürich, osnovana je i NK Croatia – klub koji će postati simbol hrvatskog identiteta u Švicarskoj. U prvim godinama klub nije mogao službeno nastupati zbog švicarskih zakonskih ograničenja. Klub se nalazio pod posebnom pozornošću zbog svog grba koji je sadržavao isključivo hrvatsku šahovnicu, bez crvene zvijezde koja je u to vrijeme bila obavezan simbol za sve jugoslavenske sportske organizacije. Tek nakon dugih pregovora i prilagodbe grba, klubu je omogućeno sudjelovanje u službenim natjecanjima.
Uslijedile su utakmice koje su imale poseban naboj, posebno kada se Croatia susretala s klubovima iz Jugoslavije. Na terenu se odražavala sva kompleksnost političkih odnosa tog vremena, a navijači su s puno strasti pratili ove susrete koji su presudno utjecali na ugled hrvatskog iseljeničkog nogometa u Švicarskoj.
Klub je počeo nastupati na brojnim turnirima, a uskoro je, unatoč pritiscima za promjenom imena, pod hrvatskim nazivom i sa šahovnicom na grbu krenuo i u službena natjecanja
Trenerska misija: dati mladima šansu
Ivan je dugo godina bio trener, a kao takav, posvetio se mladim nogometašima. – Angažirao sam se svim srcem. Mnogi su postali profesionalci, neki i reprezentativci Švicarske. To je moje najveće zadovoljstvo, kaže.
U Švicarskoj je već 56 godina.
– Osjećam se kao kod kuće. Sve mi je blizu, nemam nostalgiju jer sam ovdje izgradio život. Volim posjećivati Novi Sad i Matulje, gdje živi moja rodbina, ali moja domovina je sada Švicarska, kaže.
Život u Švicarskoj se promijenio od kad je Ivan došao do danas, ali on ostaje isti – pun ljubavi prema nogometu, pisanju i slikanju. – Kad pogledam unazad, jedino što bih promijenio je da budem još više uz aktivne nogometaše. Ali, ne žalim ni za čim. Imao sam divan život, zaključio je.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
