“Znam: ima jedna mrtva luka, I tko se u njoj nađe Čut će ujutro pjevanje ćuka. I vidjet će umorne lađe. Brodovi u njoj vječno snivaju Kako se brodi, Al njihova sidra mirno počivaju U plitkoj vodi. I tako u snovima gledaju sreću, A ploviti se boje. Na jarbole šarene zastave meću i – stoje.” Mrtva luka, Dobriša Cesarić
Godine su prošle, njena tuga nije. Sjećanja su postala još snažnija u njezinoj samoći. Polako se pripremala za starački dom dok je još bila pri svijesti.
Piše: Tonćo Ladan
Čitav svoj život je provela na selu, zato je kod nje bilo i uvriježeno mišljenje da je odlazak u dom tragedija, sramota, za ženu s domaćinstvom. Da su ostali živi nikad to ne bi dozvolili. Bila je uvjerena u to kao i u suze koje teku, ostavljajući vidljive mokre brazde na njenom staračkom licu.
Rabija
I ove godine je pošla na to strašno hodočašće, vjerojatno posljednji put. Oprostila se od njih trojice. Dva sina i muž. Da se oprosti od drugih bliskih i poznatih ovog puta jednostavno nije imala snage. Sve je iz nje iscurilo u tom mezarju, spomen obilježju Potočari. Utjehu, odlazeći dok se sunce umivalo u zalazećem padu, pronašla je u smiraju svoje duše; jer su i njihove duše umirene pokopom toliko željenim i ostvarenim. Radost, bol i tuga su se miješali kao i slike koje ne blijede zbog vječnog sjaja njene duše, njenog srca. Doći će majka, supruga, uskoro tamo gdje je srce zajedno sa dušom vuče. Treba izdržati još ovo malo vremena Rabija, govorila je sama sebi, osjećajući drhtaje svojih klecavih nogu ulazeći u autobus pun sudbina sličnih njoj.
Irfan
Danas nije bio tako loš dan. Dvije selidbe. Namještaj je bio skroman, tako da je teret bio podnošljiv za njegovo bolešljivo tijelo zahvaljujući ranama koje je zadobio u ratu. Oporavio se ali nikad dovoljno zdrav. Četrdeset sedam maraka ako i ona donese večeras bar trideset, moći će platiti najamninu. Bože budi milostiv jer ona aždaja od vlasnika sutra dolazi. Kupio je dvije kifle. Obradovat će se. Stalno jedu bajati kruh da bi ga imali dovoljno. Danas mogu pojesti po kiflu. Teško dišući prošao je tih pedesetak metara od autobusne stanice do osvijetljenog stana u prizemlju velike ruševne kuće. Vrata s malim prozorom na samom kraju kućnog pročelja više su sličila na ulaz u podrum nego u stan u kojem živi četveročlana obitelj. Zahvalan sam Bogu da i ovo imam, pomisli otvarajući vrata.
– Napokon, znaš da ne vole da kasnim – reče žena zastavši u svom nervoznom hodu u dnevnom boravku. Njenu mršavu stasitu figuru krasila je bujna plava kosa. Na njenom licu se vidjela zabrinutost dok je neujednačeno disala. Samo bljesak topline iz njenih plavih očiju odavao je radost što ga vidi. Unatoč tog nervoznog čekanja, žurbe, spremanja, vidio je tu nježnost i dirljivost dobrodošlice i radosti što ga ima.
– Nisam mogao ranije. Neće posao pobjeći.
Ona mu priđe, lice joj je ponovo bilo blijedo i zabrinuto. Poljubiše se.
– Jesi li zaradio nešto? – upita ga plašljivo.
– Četrdeset sedam maraka, s onim što doneseš trebali bi imati dovoljno za stanarinu.
– U Boga se uzdam da će biti tako. Idem.
Poljubiše se, te ona gotovo istrča iz stana kratko mahnuvši djeci. U srednjoj Bosni u kontinentalnom gradu, žurila je strmom ulicom između rijetkih visokih stabala razasutih trotoarom ulice. Suhi kašalj potrese njeno mršavo tijelo. Sve mi je lošije, jutros sam i krv ispljuvala. Kako da kažem? Otkriće bi nas sve ubilo a ovako ću otići samo ja. Snaći će se i bez mene. Obrisa oči vlažne od suza. Siva magla se pridruživala noći donoseći osvježenje tijekom dana usijanom gradu od ljetne toplote.
Irfan začuje iza sebe ubrzane sitne korake. Pritrčali su mu obgrlivši njegove noge. Pomilova ih po glavi te se spusti u čučeći položaj. Djevojčica od šest godina ga zagrli svojim tankim ručicama – čekali smo te – reče poljubivši njegov ne obrijan obraz svojim punačkim dječjim usnicama.
– Ja sam isto clekao – objesi se oko vrata dječak od četiri godine.
– Idemo odmah za stol.
Dječaka uze u naručje, a djevojčicu povede za ruku u ta dva koraka do stola. Smjestivši djecu za stol zavuče ruku u džep jakne te izvadi papirnatu kesu s kiflama. Kifle još vruće stavi u korpu za kruh. Radost u njihovim očima ugrija mu srce. Kasno ih je dobio zato mu je i ljubav prema njima snažnija mislio je, a za sve je bio kriv taj prokleti rat. Ranjen je bio s osamnaest godina. Medalja za hrabrost mu nije pomogla. Gurnula ga je u bijedu nezaposlenosti.
– Brzo ću ja.
– Ne mos zuliti, clekacemo – izgovori mališan gledajući plavim okicama ushićeno svog oca.
Iz male kupaoniceuđe u kuhinju koju ispuni svojim ulaskom. Na kraju šporetne plate, tiganj poklopljen aluminijskim poklopcem. Podiže poklopac. Ispržen crveni luk zaliven s jajima. Još mlijeko i bit će to lijepa večera.
Sastanak i savjetovanje
Pred vratima hotela zastade, pogleda na visoka i veličanstvena brda i poneko treptavo svjetlo na njima. Punim plućima udahne svjež večernji zrak. Moram izgraditi kuću na ovim brdima, mislio je udišući zrak, malu od nekih stotinjak tisuća maraka, da bi mogao provesti po koji dan, biti u miru i tišini. Moram to učiniti, zaključi u svojim mislima. Zatim prođe kroz automatska vrata velikog i luksuznog hotela. Glavna hotelska prostorija sjajila je luksuzom, a zrak je bio prožet slatkim i bogatim mirisom obilnih jela koja su se pripremala u kuhinji kroz čija vrata su ulazili i izlazili užurbani konobari noseći oprezno pune pladnjeve jedeće raskoši. Jednostavan oblik prostorije ukrašavalo je teško pokućstvo od orahovog drveta, sjajno od uglađenog poliranja i krovnih svjetiljki. Primat su zauzimali ogromni stolovi, neprikosnoveno obilježje prostora, gdje se nalaze bogati. Bili su bitni kao i stolice presvučene mekom podlogom u boji oraha. Kretao se oprezno, a okruglo rumeno lice mu se steglo od napregnute pažnje dok je pogledom tražio one koji su ga čekali. Ugledavši prijatelje zastade na trenutak ozarena lica te krenu u njihovom pravcu. Bio je svjestan prijateljskih pogleda drugih gostiju dok se kretao ka prijateljima. Oni su ga uočili dok im je prilazio s poznatim osmjehom na licu. Nakon izraza dobrodošlice sjede na udobnu stolicu.
– Gdje se zadrža – upita ga prijatelj novinar naboravši svoje crvene usne.
– Jebi ga, iskrsnu nešto u predsjedništvu, pa se zadrža. Obično sranje.
Utom dođe i konobar. S poštovanjem se obrati pridošlici – čime vas smijem poslužiti.
– Za početak votka.
– Donesi i nama ovo naše, a sad nam možeš i servirati jelo – obrati mu se i novinar.
– Jelo smo već naručili, mada nisam ni gladan. Ti? – obrati se pridošlici.
– Nešto bih i mogao pojesti.
– Kako ide u Srbiji – obrati se pridošlica trećem članu društva.
– Sranje čovječe u Srbiji, samo ide dobro Vučiću – uzvrati plećat muškarac kratke sijede kose. Nasmijaše se.
– Maher je on. Svaka čast – reče novinar.
– Zaludio je Srbiju – reče pridošlica.
– Kao i ti Bosnu – uzvrati kratko ošišani.
– Mal sam ja spram njega.
– Dovoljno velik za naše potrebe – izjavi novinar.
Konobar posluži piće. Pridošlica podiže čašu, ostala dvojica učiniše isto.
– Za nastavak naše uspješne suradnje. Živjeli.
– Živio.
Konobar koji je stajao po strani ponovo im napuni čaše. Stigoše i dvije konobarice. Po stolu su prostrle snježnobijeli stolnjak i blještavi pribor za jelo. Posložili su na sto u raznim ovalima različite vrste kontinentalnog pečenja, plus riba, jastog i lignje kako bi se udahnuo miris Dalmacije u ova brda, uz četiri vrste povrća kojem su pridodani kuhani i pečeno hrskavi krumpir s raznim salatama. Vino je bilo talijansko.
Počeli su jesti uz neobavezan razgovor o svojim poznanstvima, uspjesima, promašajima. Vino i votka su podigli raspoloženje te je razgovor tekao glatko, iako su tek povremeno skidali poglede sa svojih tanjura da bi pogledali jedan drugoga. Kad su napokon završili s obrokom na stolu se i nije mogla uočiti neka veća promjena od količine koja je bila servirana. Novinar podiže ruku. Istog trenutka se pojavi konobar.
– Možete sad počistiti stol.
– Bilo sve u redu? – uplašeno upita konobar.
– A to, sve je bilo u redu. Ne brini. Zadovoljni smo.
Dvije konobarice brzo oslobodiše stol. Prekriše ga ponovo čistim stolnjakom.
– Šteta onolike hrane – reče kratko ošišani.
– Jebi ga sad. Kad smo ovdje ne možeš naručiti kao goljo. Propis je propis, a i svinje nešto moraju jesti – nasmijan izreče novinar.
– Pustite sad hranu nego da pređemo na stvar – reče pridošlica.
U tom konobar donese kave s desertima i nečujno se udalji.
– Kakva je situacija na terenu? – upita pridošlica kad se konobar udaljio.
– Ne može biti bolja. Većina ili skoro svi, kao i prije četiri godine će glasati za tebe. Razni novinski izvori to potvrđuju.
– Savjetniče što kažu službe? – upita kratko ošišanog.
– Ovdje ti je detaljan izvještaj. Sreća da sam zadržao tu vezu iz državne sigurnosti. Dosta rade u Bosni i dobro su informirani. Kratko sam pregledao izvještaj. Birači su ti naklonjeni. Visoki predstavnik će unijeti neke promjene u izborni zakon koje će ići u korist Hrvata, ali se neće ticati tebe. Poslije izbora naravno dići ćeš buku oko toga. Plan tvoje kampanje je isti. Rat kao prošlost. Ratni invalidi. Vojne penzije za borce. I naravno Srebrenica kao genocid. Te rane ne zarastaju, emotivne su i efikasne – završi stavljajući pred pridošlicu fasciklu. – Tu je sve.
Novinar sa svoje strane mu također pruži nešto manju fasciklu.
– Tu su samo neke sitnice kojim ćeš upotpuniti kampanju – primjedbe i zaključci raznih novinara.
– Znači isto kao prije četiri godine – osmjehnu se pridošlica.
– Za nas isto.
– Živjeli.
– Moram do toaleta – reče kratko ošišani.
Unutra je povukao crtu. Prašak ga je umirio. Kasnije je primijetio kako pridošlica i novinar zapliću pijanim jezikom. Njegov um je bio bistar. Bijelo je bijelo zaključi.
Rabijina odluka
Kad su slike onih najdraži što u snu što na javi bile jasnije, Rabija je znala da je kraj sve bliži. Ovog jutra se probudila od bolnih trnaca po čitavom tijelu. Najprije bi ih osjetila poput otkucaja srca u svojim slabinama pa bi se ti otkucaji okinuli krenuli kroz slabine i udarili u trbuh. Samo bi tiho jeknula u slaboj nemoći. U dom nije mogla otići penzija je bila premala da plati troškove doma. Uzdala se u socijalnu pomoć. Ni nju nije mogla dobiti jer je primala osamnaest maraka više zakonom propisane penzije tako da na socijalno nije imala pravo. Pomirena vratila se u svoj dom i odlučila tamo umrijeti.
Gledala Komšića
Sad je na televiziji gledala i slušala Željka Komšića kako govori „Imali smo ideju, ideju za koju su ljudi stali, prihvatili je.“ Glasala je za njega. Prihvatila je tu ideju kako on reče, jer je dosta je govorio o genocidu u Srebrenici. Bila je sretna tad jer je mislila da se taj zločin neće zbog ovakvih zaboraviti. Sad gledajući njegovo ugojeno lice pomisli, on je svoju bitku dobio, a ja sam izgubila zahvaljujući takvima volju za životom. Osamnaest maraka, osmjehnu se u svome bolu.
Službenica koja joj je to priopćila nosila je značku DF-a, a kasnije je saznala da je to pripadnica Demokratske fronte, stranke gospodina kojeg sad gleda. Kad je odlučila gdje umrijeti, izabrala je i način. Jednostavno je prestala jesti. Bilo je trenutaka kad bi je strah od smrti pritisnuo da bi nešto stavila u usta, ali zalogaj bi joj se zgadio te bi ga povratila. Bila je zahvalna svom tijelu na toj reakciji jer ju je približavalo njenom cilju. Dosta je bilo. Bog će razumjeti i oprostiti. Jutarnja borba se s boli nastavljala tako da joj se iz uma izbrisao sav vanjski svijet. Srce joj je ubrzano kucalo kao odgovor na borbu koja se odvija u njenom tijelu. Kad se sve izgubilo osim bola, ugledala je i njih trojicu – stajali su pored kreveta isti kakve ih se sjećala. Smiješili su se u prozirnoj žutoj svjetlosti, osmjehnu se i ona. Iako joj je mozak bio iscrpljen, obuzela ju je misao što je prisutna kod samrtnika kad čuje glas s druge strane, da je došao trenutak smrti. Jer je već prestala da bilo što čuje na ovom svijetu i da se dragi Bog umilostivio na njenu patnju i da joj tom slikom i tonom daje znak na posljednju pripremu. Na posljednji korak kojim će zakoračiti u smrt i pridružiti se onima o kojima toliko misli. Krik bola koji joj se ote s iskrivljenih usta na trenutak je odvoji od topline te slike. Na ustima joj se pojaviše bjeličaste gomile pjene otvori još jednom širom oči i zakorači u toliko željenu sliku.
Irfanova nježnost
Djeca su spavala. On je gledao TV, dar koji je bivši vlasnik prilikom selidbe namjeravao baciti. S kućnom antenom mogao je hvatati par programa. I nju je dobio uz televizor. Djeca su se radovala. Radost im je svima bila potrebna, pogotovu nakon njene smrti.
Te noći je došao kasnije nego inače. Kad je ušao u stan začuo je sad već poznati kašalj. Ovaj put mu se učinio nekako hrapaviji i piskav. Pratio ga je kroz odjek njegovih bosih nogu dok joj je prilazio. Ležala je nepokrivena. Njena mršava figura mu je stegla srce. Kako se promijenila u posljednjih nekoliko dana mislio je.
U bolnici su mu rekli mogu da je prime, ali lijekove mora sam plaćati isto kao da je kod kuće. A ako nema za plati, neće ih ni dobivati. Jebem te zemljo kad ni lijeka ne daš onim koji umiru ako ne mogu platiti. Tako su se vratili kući.
Poljubi joj znojne usne – kasnim reče.
– Nije strašno – uzvrati milujući mu lice.
Kašalj joj potrese tijelo. Suze bola i znoj se pomiješaše na njenom licu.
– Idem ti skuhati čaj. Kupio sam.
Unatoč boli, posljednjim čini joj se atomom snage svog krhkog i neposlušnog tijela pribra se i reče – pazi da ne probudiš djecu. Spavaju na sofi.
– Pazit ću.
Osluškivala je njegove pokrete u kuhinji. Bol joj je palila tijelo vatrom. Znoj joj je curio s čela i slijevao se u oči koje je brisala drhtavom rukom. Ogorčeno se borila snagom svoje volje da ne krikne. On donese čaj. Zatim zavuče ruku pod njena mršava leđa, podiže je poduprijevši je jastukom. Umirila se sjedeći. Topla tekućina joj je prijala. Kad je mislila da joj je već bolje, zgrčiše joj se trbušni mišići u pokušaju da povrati ispijeni čaj. Kašalj, pa opet kašalj, sat vremena kasnije njena volja zajedno sa uništenim tijelom je počela gubiti bitku sa životom. Tijelo joj se treslo pred njegovim očima. Trzaji odjednom prestadoše, glavu je zabacila unatrag da bi pronašla kutak olakšanja a iz širom otvorenih očiju nestade bljeskavog svjetla. Zagrlio ju je i bešumno plakao duboko u noć. Pazio je da ne probudi djecu. Sada imaju samo njega.
Komšićev ljiljan
Gledajući TV slušao je Komšića kako govori : „Imali smo ideju, ideju za koju su ljudi stali, prihvatili je.“ Glasali su oboje za njega. Pričao je o ratu o nepravdi koju doživljavaju borci. Obećavao, lagao, ponovo nas izigrao. Opet govori o ideji, ništa konkretno. Samo ideje. On je svog ljiljana dobro naplatio.
Ta misao ga pokrenu. S police uze četvrtastu kutiju s medaljom za hrabrost. Kutiju baci u šporet a medalju u WC školjku. Povuče vodu. Ugasi televizor. Mora se odmarati, sutra ima veliku selidbu. Tri dana posla, a mora i Saneli kupiti čizmice, jaknu,… Počela je u školi shvaćati da je drugačija jer je siromašna. Čizmice i jakna će je uveseliti. Mirsad još ne ide u školu, još ne zna da je drugačiji, sretan je s onim što ima. Draga moja djeca, reče onako za sebe.
Stari novi presjednikov štovatelj
Željko Komšić ponovo je član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda. Svojom četvrtom pobjedom potvrdio je da će se u Predsjedništvu, odnosno da se neće, ništa bitno promijeniti. On će i dalje, kao i prethodna tri puta, davati beskorisne izjave politički trule, koliko i on sam. Kao i dosad bit će simbol podjela, a sve više predmet podsmjeha na različitim političkim sastancima koje uveličava svojom nazočnošću. Zajedno sa njim i država koju predstavlja bit će predmet podsmijeha.
Samo stanovništvo u Bosni i Hercegovini bit će zahvaljujući njemu još podjeljenije i odlazit će iz zemlje ne samo zbog loše ekonomske situacije nego zbog uvjerenosti u beznađe koje se toliko puta ponavlja i mržnje koja se uvijek iznova rađa, zahvaljujući političarima poput njega.
Tko su ti bajni bosanskohercegovački građani koji glasaju za Željka Komšića i na taj način doprinose podjelama, nacionalizmu, beznađu, siromaštvu i iseljavanju. Tko su oni?
Patrioti ili idioti
Recimo da su patrioti. Tad znaju da svojim patriotskim glasom za Komšića, daju svoj patriotski glas i njegovom savjetniku Čedomiru Jovanoviću političaru iz Srbije.
Što kažu o Čedomiru iz njegove Srbije?
Kriminal – Droga „Čeda je u zatvoru obilazio Dušana Spasojevića (vođa zemunskog klana, prim. nov.) i imam dokaze za to. Tužio me je zbog toga, a onda se uopće nije pojavio na suđenju, ja sam iznio dokaze koji su potkrijepili tu moju sumnju, to su izvještaji iz Centralnog zatvora, kao i svjedočenja zaštićenih svjedoka pred Specijalnim sudom. To je Vuk Vukojević, koji je u zaštićenom statusu… Dakle, išao je kod svog druga, i to ne samo u CZ nego i u Palaču pravde iz straha da će Spasojević da iscinkari ono za šta ga je uhvatio za nogu, a uhvatio ga je nesmotreno, jer to tako mafija radi. Oni su navabili Čedicu i onda „Čedice, uradi ovo-ono, mi ćemo da ti pomognemo“… Navabili su ga „bijelim šećerom“ – kazao je Veruović u emisiji „Bez ustručavanja“ na KTV.
Nasilje – „Jovanović je vlasniku klinike Ž.I. (41) reketom za tenis zadao više udaraca u predelu glave i tela, piše „Blic„. On je, kako navodi portal, izašao iz crnog džipa i napao vlasnika pomenute klinike. Dejan Dubajić, pravni zastupnik „Fizio centra“, za Nova.rs kaže da je njegov klijent zadobio teške telesne povrede.
„Čedomir Jovanović, lider LDP, potukao se sa suprugom Jelenom Jovanović u stanu na Novom Beogradu, a deca nisu prisustvovala incidentu. Jovanović je priznao da se potukao sa suprugom, i rekao da nema šta više da kaže, da je sve istina i da “više ništa neće biti dobro”, te “da je to kraj”.“
Prevara i krađa – „Zaposleni u subotičkom „Agrohubu“ tvrde da im gazda Čedomir Jovanović, lider LDP, duguje i po pet plata. Radnici firme “Agrohub”, njih desetak, koja je donedavno bila u vlasništvu lidera LDP-a Čedomira Jovanovića, i pored sudske presude i izvršitelja ne mogu da naplate svoje zarade jer Jovanović nema ništa od imovine na svoje ime.“
– „Šokantno otkriće portala Republika da je prvi čovek Liberalnodemokratske partije (LDP) Čedomir Jovanović krao struju od komšije dobilo je nastavak pošto je Elektrodistribucija Beograd podnela je krivičnu prijavu. Podsetimo, kako je Republika prva pisala, nakon nekoliko neuspešnih pokušaja Jovanovića da se “zakači na brojilo” komšije, on je odlučio da se “poveže direktno na kabl”, čime je ugrozio sve stanare u zgradi, jer bi to moglo da izazove požar.“
Sve ove karakterne osobine uvaženog savjetnika nesumnjivo pomažu članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željku Komšiću na promicanju države i njenih građana ka europskim integracijama. Savjeti od takvih osoba su od velike važnosti i nimalo ne iznenađuje da Jovanovića bosanskohercegovački građani preko Komšića, kako se priča u Srbiji, plaćaju između tri i pet hiljada maraka mjesečno. To i nije neka svota ako se uzme u obzir sveopći doprinos državi koja dolazi od savjeta uvaženog savjetnika. Davati podršku takvoj politici može samo istinski patriota ili potpuni idiot.
Patriota je čovjek koji voli svoju domovinu a skup snažnih i iskrenih osjećanja ljubavi prema otadžbini naziva se patriotizam. Bitno je istaći da se na patriotizam gleda pozitivno jer on isključuje idealiziranje svog i omalovažavanje drugih naroda, kao i osjećanje mržnje i diskriminacije ka drugim narodima. On se ogleda u poštovanju drugih naroda i kultura uz snažan osjećaj pripadnosti vlastitoj nacionalnoj kulturi.
Idiot je osoba koja je mentalno manjkava. Također je poznat po nazivu lutka i dullard. Pojam je u osnovi izveden iz grčke riječi idioti, što znači “osoba kojoj nedostaje profesionalna vještina”. U latinskom, riječ je izvedena od idiote, što znači “obična osoba”, a na čelu kasnog latinskog značenja “neobrazovan ili neznalica”. Općenito govoreći, idiot je osoba koja je vrlo glupa i besmislena. Oni samo pokušavaju biti vrlo inteligentni ili se ponekad ponašaju na takav način da se svatko zbog njih iritira.
Komšićev odmor u parlamentu
Zato one malo upućenije ne iznenađuje činjenica, budući da nije mogao biti biran na treći uzastopni mandat u Predsjedništvo BiH, Komšić je od 2014. do 2018. godine bio zastupnik u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, ali ga ta dužnost očito nije interesirala, nije pokazivao želju da bude aktivan, pa se u četiri godine mandata nijednom nije javio za riječ. Smatrao je, valjda, da mu je parlamentarizam uz dosta visoku plaću samo prolazna stanica do povratka u Predsjedništvo. I bio je u pravu te četiri godine je proveo na dobro plaćenom odmoru.
Hrvati Komšića doživljavaju bošnjačkom političkom prevarom. Zašto? Taj čovjek u svojoj dugoj političkoj karijeri nije učinio ništa za Hrvate, a godinama uživa na funkciji hrvatskog člana predsjedništva. Isto tako nije ništa učinio ni za državu Bosnu i Hercegovinu kojom se diči, koju ističe u prvi plan svog političkog ne-programa. Naprotiv on je svojim svađalačkim mentalitetom, uvrjedljivim izjavama i nevjerodostojnim postupcima puno doprinio tome da pogorša odnose sa susjednim državama.
Bosna i Hercegovina treba biti građanska država, ali država ravnopravnih građana. Samo treba svima biti jasno da nije nimalo jednostavno graditi građansku državu u multietničkom i multireligijskom društvu, društvu koje je obilježeno ratom i etničkom isključivošću. Put do građanske države nije put preglasavanja malobrojnijih, nije providna politička igra varanja i manipuliranja zakonom koji omogućuje prevare, nego je to jasan put socijalnog prijateljstva, političke suradnje i međuetničkog povjerenja. To mogu sprovoditi samo istinski patrioti, a ne promišljeni idioti. Neka se Komšićevi glasači upitaju koliko još u Bosni i Hercegovini ima Rabija, Irfana, Sanela i Mirsada. Neka se upitaju jesu li patrioti ili idioti?
“Znam: ima jedna mrtva luka, I tko se u njoj nađe Čuti će ujutro pjevanje ćuka. I vidjet će umorne lađe. Brodovi u njoj vječno snivaju Kako se brodi, Al njihova sidra mirno počivaju U plitkoj vodi. I tako u snovima gledaju sreću, A plovit se boje. Na jarbole šarene zastave meću I – stoje.”
Fenix-magazin/SIM/ Tonćo Ladan
