Što će se dogoditi kad se bauštelci i čistačice vrate kući? Domicilno stanovništvo će, nakon desetljeća predrasuda, napokon prihvatiti da su bili u krivu kad su im solili pamet o lagodnom životu u Bogom danoj Njemačkoj? Ili će opet reći: „Lako je vama s njemačkom mirovinom!“
Već godinama s nevjericom gledam kako Hrvati u domovini promatraju svoje iseljene sunarodnjake kroz uvijek iste predrasude bez pokrića: glumataju, nepismeni su, bauštelci, čistačice, žive u bijedi, a šepure se skupim autima i mobitelima…
Ima i onih koji u tuđini žive godinama, ali još uvijek su uvjereni kako Hrvati ovdje kroz godinu žive u jadu i bijedi, puni kredita i dugova, ali uporni u nastojanju da ostave dojam imućnijih gastarbajtera. Samo zato da bi zadovoljili taštinu i u vrijeme svojih godišnjih odmora „šepurili“ se luksuznim automobilima i skupim mobitelima pred svojim siromašnim prijateljima i poznanicima u domovini…
U isto vrijeme, ističu se svi iznenadni uspjesi Hrvata koji tek dolaze u Njemačku, Švicarsku ili neku drugu zemlju u potrazi za boljom budućnosti. Nije li nevjerojatno da Hrvati koji su tu rođeni, znaju jezik, zaposleni su, a žive u siromaštvu i bijedi, imaju potrebu u domovini ostaviti dojam bogatih gastarbajtera, dok ovi noviji iseljenici „pršte“ od zadovoljstva i iznenadnog uspjeha?!
Vjerojatno je domovini manje poznato da su mladi Hrvati često obrazovaniji i od samih Nijemaca, jer čak 43 posto njih posjeduje fakultetske diplome, za razliku od njemačkih 26 posto.
Zašto je toliko teško prihvatiti da Hrvati u iseljeništvu žive normalnim životom
Teško je zamisliti da se tako „šepure“ prvi hrvatski iseljenici ili ako hoćete „gastarbajteri”, iako je vrlo vjerojatno da su oni cijeli život živjeli skromno kako bi napravili dom u svom rodnom mjestu. To ne znači da u Njemačkoj žive u bijedi, u derutnim stanovima ili rade sve i svašta kako bi preživjeli.
Zašto je toliko teško prihvatiti da Hrvati, uzmimo za primjer u Njemačkoj, žive kao svi prosječni građani jedne zemlje? Školuju se, rade da bi zaradili, dižu kredite kad im zatreba, baš kao i u Hrvatskoj. Hoće li ga dignuti za skuplji ili jeftiniji auto, ovisi o njihovim mogućnostima, baš kao i u domovini. Također, skupe mobitele mogu dobiti na ugovore vezane uz mobilne mreže, baš onako kako to čine Hrvati u domovini. Nisu čudaci koji teže da ih se gleda lijepim, bogatim i pametnim, već su sasvim obični ljudi koji idu ukorak s vremenom i svojim mogućnostima.
Potpuno smo isti
Mladi čovjek, bio u Hrvatskoj, Njemačkoj ili negdje drugdje, želi li najnoviji model mobitela uzet će ga ako ga toliko želi bez obzira gdje živio i kakve mu bile mogućnosti. Pronaći će mogućnost i šepurit će se s tim novim mobitelom, bio on među gradskom „elitom” ili iseljeničkom „sirotinjom”. To je, valjda, ono što zovu „mladost-ludost”.
Stoga, ne treba raditi razliku između Hrvata u tuđini i onih u domovini. Potpuno smo isti, samo nas dijeli ona „gastarbajterska granica”.
Fenix Magazin/Marijana Dokoza
