Andrea Štaka, poznata je po filmovima u kojima dominiraju žene. Ništa čudno, jer podrijetlo vuče iz Dubrovnika, koji je poznat po suptilnoj dominaciji žena. Majka joj je iz Sarajeva, pa voli reći kako je rođena u Luzernu, ali je dubrovačko-sarajevskih korijena. Život joj se vrtio između Züricha, Londona, New Yorka, Dubrovnika i Sarajeva, a radi filmove u kojima ima podosta njenih autobiografskih elemenata.
Široj je publici otprije poznata svojim dokumentarnim filmovima. No, to se 2006. promijenilo, kad si je otvorila vrata europskog art-filma svojim debitantskim filmom „Das Fräulein“ (Gospođica), koji govori o usamljenoj vlasnici kantine na jednom ranžiranom kolodvoru. Film je osvojio glavnu nagradu „Zlatni leopard“ na internacionalnom filmskom festivalu u Locarnu, gdje su dotad pobjede domaćih autora bile iznimno rijetke. Švicarska je tako, sa „svojom“ Hrvaticom, dobila novog, iznimno cijenjenog režisera. No, Hrvatska ju je dobila njenim novim filmom „Cure – Život druge“. Riječ je o psihološkoj drami s primjesama natprirodnog, koja govori o dvije djevojke zarobljene u svojevrstan dubrovački matrijarhat. Štaka ga je snimala u rodnom Dubrovniku. Glavne glumice su mlade debitantice Sylvie Marinković iz Švicarske i Lucija Radulović iz Dubrovnika (ili Grada), kojima je u vrijeme snimanja filma bilo samo četrnaest godina. Njihovi se likovi susreću nakon što se Linda iz Švicarske doseli s ocem u Dubrovnik. Tu se ubrzo zbližava s Etom, koju u svađi gurne s litice. Nakon toga polako počinje preuzimati djevojčinu ulogu u njenoj obitelji. Na taj način zamagljuje granicu između realizma i fikcije, dobra i zla, života i identiteta.
FM: Navodno je ta priča i istinita, zapravo i pomalo mistična?
Da, jeste. Malo više mistična, subjektivna, s pogledom na dubrovačku obitelj, odnosno žene u dubrovačkim obiteljima. Često sam odlazila svojoj noni u Dubrovnik. Radnja je smještena u vrijeme 90-ih, u poratno vrijeme, dvije godine nakon opsade grada, a nedaleko još uvijek bjesni ratni vihor.. Meni je to vrlo bitan period o kome ljudi rijetko ili vrlo malo govore. Jedna vrsta „limba“ (praznine) koja je važna da se današnja Hrvatska razumije. Ljudi nisu znali što ih čeka u tom periodu, i samim time je tema filma još intrigantnija. Pišem o djevojci koja je iz Švicarske došla u Dubrovnik, pa se u filmu može osjetiti međuprostor između rata i mira, djetinjstva i odrastanja. I sama sam često u tim nekim međuprostorima.
Dubrovčani žive po pravilima, nemaju strasti!
FM: U Vašim filmovima gdje su radnje odvijaju u Dubrovniku, uglavnom dominiraju žene?
Dubrovački muškarci su svjetski moreplovci, odlazeći na plovidbu zbog čiste egzistencije. Žene su ostajale kod kuće i čuvale i odgajale djecu, održavale dom. Isto tako je bilo i u vrijeme rata: dok su muškarci bili na bojišnici, žene su bile kod kuće. Možda i zato ta dominacija žena.
FM: Rekli ste da ste se plašili Dubrovčana?
Dubrovčani su oštri, izravni, i mada imaju svojevrsnu eleganciju, vrlo su kruti, pomalo arogantni, mogu čak reći i naizgled bezosjećajni. Švicarci su nježniji, imaju više distance, ali su ipak osjećajniji od Dubrovčana i puno naivniji. U Dubrovniku se čini kao da postoje neka nepisana pravila po kojima ljudi žive od pamtivijeka. Drže distancu, ali znaju bockati druge i ubosti tamo gdje najviše boli. Ta me je njihova osobina najviše plašila dok sam bila dijete i trebalo mi je dosta vremena da bih se snašla pri dolasku u Dubrovniku.
FM: S jedne strane, filmu daje šarm i dubrovački naglasak jedne od djevojaka, a s druge hrvatsko-njemačka mješavina kojom govori druga. Je li se to Dubrovčanima svidjelo?
Iskreno, bilo me je strah i od toga. Kako nema puno filmova o Dubrovniku i Dubrovčanima, nisam znala što mogu očekivati. Htjela sam prikazati grad onakvim kakvim ga ja vidim i predočiti subjektivan pogled na taj svijet. Neki glumci su morali svladati dubrovački govor. Nisam htjela da govor bude isforsiran, ali ni da bude s pogrešnim naglaskom. Glumci su to svladali i svi su, čini mi se, bili zadovoljni.
FM: A Hrvatima u Švicarskoj?
Njima se svidio zbog tematike dviju različitih kultura, jezičnoj razlici, kao i na neki, osebujan, gotovo mističan način, paralela povezanosti Švicarske i Hrvatske. Filmovi ovakve tematike vrlo emotivno djeluju na iseljenike. Vraćaju ih u svoje rodno mjesto, u prošlost, a možda čak zaviruju u dušu.
Švicarci su nas vidjeli kao primitivce s puškama i cigaretama
FM: Kad je rat počeo, imali ste sedamnaest godina i živjeli ste u Švicarskoj, dok je vaša obitelj ostala u domovini. Čega se sjećate?
Gotovo svega. Sjećam se 1991., kad smo iz Dubrovnika, vjerojatno zadnjim avionom krenuli za Švicarsku. Slučajno sam tada bila na školskim praznicima. Nona (baka) mi je onda ostala neko vrijeme u Švicarskoj, a ostala obitelj u Dubrovniku i Sarajevu. Bojali smo se što će biti s njima, kako će preživjeti. Tada nisam puno razmišljala o politici, već o sudbinama članova moje obitelji i ostalih ljudi, familija, žena, djece. S druge strane, Švicarci su nas vidjeli kao primitivce s puškama i cigaretama, onakvima kakve su vidjeli većinu Balkanaca koje su prikazivali na svojoj televiziji. Htjela sam Švicarcima (ili svijetu) dati do znanja da nisu u pravu i da mi nismo primitivci. Zato sam snimila kratki film „Hotel Belgrad“, s radnjom o mladoj djevojci koja ne zna pripada li u Sarajevo ili u Švicarsku. Taj je film višestruko nagrađivan. Isto tako i dugometražni dokumentarac „Yugodivas“, koji govori o pet umjetnica iz bivše Jugoslavije koje pokušavaju započeti živjeti novi život u New Yorku. Protagonistice su žene: inteligentne, načitane, zgodne, snažne. Htjela sam pokazati onom dijelu Švicarske koji sumnja u našu inteligenciju, u našu civilizaciju, kako je ono što su vidjeli početkom tih ratnih godina na televiziji, potpuno iskrivljena slika. I uspjela sam!
FM: Vi zapravo često govorite o strahovima. Čega se danas bojite?
Bojim se da neću stići napisati tekst, koji bih trebala napisati do kraja dana, da neću uspjeti u odgoju svog osmogodišnjeg sina Vanje. Strah bi me bilo ići u zemlje u kojima je rat…
Kome pripadam? Teško pitanje!
FM: Zašto kroz svoje filmove toliko pažnje posvećujete ženama?
Pitate li to ikada muškarce? Ne postoji toliko puno filmova gdje su u prvom planu ženski likovi interesantni. Kao ženi redatelju, sasvim mi je prirodno da ispričam to o ženama. Time ne isključujem mogućnost kako ću jednoga dana napraviti film u kojem će glavnu ulogu imati muškarac. Za sada su mi muškarci u filmovima samo lijep ukras (smijeh).
FM: Živite u Švicarskoj. Kroz filmove se bavite temom identiteta. Kako se Vi osjećate? Kome pripadate više?
To je teško pitanje. Rekla bih podjednako BiH, Hrvatska i Švicarska. To je tema koja me neprekidno prati. Nekad se priupitam zašto: ovdje sam rođena, tu sam se školovala. Ali, krv nije voda! Kako naučiš u djetinjstvu, tako ćeš i kasnije. Dok pričam sa svojim sinom, volim pričati na hrvatskom jeziku. Čini mi se kao da sam mu tada bliža.
FM: Jeste li bolji redatelj ili scenarist?
Redatelj. Volim pisati, tad mi se čini kao da se krećem u drugoj dimenziji. Ali u režiji kreiram svijet u kojem će glumci glumiti, dočarati trodimenzionalni svijet koji sam osmislila i na taj način u svoju zamisao unosim sav svoj senzibilitet. A to je ponekad lakše ostvariti vizualnim putem, tj. slikom.
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Fenix Magazina koji je na prodajnim mjestima u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji i Luskemburgu do 07. rujna
Marijana Dokoza
