Kad sam prije puno godina prvi put u jednoj reportaži na televiziji vidjela ljepotu Aje Sofije znala sam da ću je morati jednom posjetiti. No, sve ove godine putovi su vrludali, vodili od jednog kraja svijeta do drugog, a Istanbul me strpljivo čekao. Grad je to s nevjerojatnom prošlošću. Nekad kršćanska metropola, glavni grad Istočnog Rimskog Carstva postao je glavnim gradom Osmanskog carstva. Grad je to iz kojeg su vladali slavni sultani i u koji su u Danku krvi odvođeni naši dječaci.
Pomalo sam strahovala od njegove veličine, od „problema“ u muško-ženskim odnosima, od posve drugačije kulture. No, grad me osvojio odmah.
Muško-ženski odnosi
Susret s Istanbulom doista je magičan. U ovu sam avanturu krenula sa sestrom koja, baš kao ni ja, ne može odoljeti putovanjima u zemlje koje nude nevjerojatne priče. Užurbanost grada i improvizirana organizacija bila je vidljiva već u zrakoplovnoj luci gdje su na nizovima papira bila ispisana imena onih koji su unaprijed naručili transport do grada. Izvikivala su se imena, gužvalo i gurkalo kao na tržnici gdje svatko pokušava prodati svoj proizvod. Ali sve se vodilo nekom prirodnom logikom i u silnoj masi domaćina i turista bez poteškoće sam pronašala svog vozača. I dok smo se držale njegovih uputa: „Ladies, wait here. Don´t go!“ ljubazni je vozač otišao u potragu za još dvoje putnika sa svoga popisa. Bio je to stariji bračni par iz Njemačke. Ugledavši ih, ljubazno se naklonio i muškarcu pružio ruku. Ženina je ruka ostala visjeti u zraku. Ne znam što mi je bilo smješnije, njegovo ne pružanje ruke ženi, ili to što ovaj bračni par uopće nije shatio što se zapravo dogodilo.
Sve je ležerno, prijateljski…
Mogla bih sad pisati o Aji Sofiji, Sultanovoj đamiji, Topkapi palači ili palači Dolmabahci. No, sve te znamenitosti, sva impozantnost građevina, mostova, položaj na dva kontinenta, svi dragulji po muzejima nisu me se toliko dojmili kao živost grada i ljubaznost ljudi. Kretali smo se potpuno bez straha, kao da smo godinama tu. Šarolikost gradu davali su i ulični preprodavači isprepleteni s najfinijim butigama. I noću i danju grad je bio prepun ljudi, a opet nije bilo one svakodnevne trke koja je karakteristična za velike gradove poput Pariza, Londona. Ovdje je sve nekako ležerno, prijateljski. Imala sam osječaj kao da sam zapravo na selu među svojim poznanicima, a ne u svjetskoj metropoli.
Nesputanost bespotrebnim zakonima
Vožnja automobilom priča je za sebe. Premda postoje označeni trakovi, čini se da se nitko ne zamara s bijelim crtama iscrtanim po ulicama. Od dvaju trakova nastaju tri, od tri nastaju četiri. Sasvim spontano i po potrebi. Nitko ne staje, svi se guraju, ljudi hodaju posred ceste, prelaze na svim mogućim i nemogućim mjestima, a nigdje sudara. Nitko nikom ne trubi. Nitko nikom ne spominje mamicu. Sve funkcionira savršeno. I tako je to u bilo čemu što rade. Ništa nije po kruto određenim pravilima a sve teče glatko. Gubi se dojam zakonske ograničenosti kojeg ovdje imam. U Njemačkoj sam pod utiskom da stalno nešto ne smijem, ograničena zakonom gdje se god okrenem. U Istanbulu sam disala slobodu punim plućima. Ljubaznost stanovništva, toplina s kojom primaju goste, spremnost da pomognu na ulicama. U svakoj trgovini, na svakom šalteru, odmah pitaju odakle ste. Trgovci su to u duši. Ali ne vide samo novac koji ste spremni potrošiti, već vas vide kao čovjeka. Čak i ako kažete da ne želite ništa kupiti, oni se ne mjenjaju već odmahnu rukom i nastave čakulati. Kao da godinama nije nitko ušao u njihovu trgovinu nude čajem željni priče. Vole Hrvatsku, ludi su za Bosnom i Hercegovinom. Dok prolazite ulicom stalno vam nešto dobaciju, obasipaju komplimentim, pogađaju iz koje zemlje dolazite. Ali znaju granicu. Dovoljno je reći jok i već idu korak unazad, bez uvrede, spremni opet na pomoć ako se predomislte.
Ovaj grad uistinu ima dušu. Ovdje konzumizam, hedonizam ni ostali zapadni „bogovi“ još nisu pokorili pučanstvo.
Spletke…
Aja Sofija, glavna đamija Otomanskog carstva bila je nekad kršćanska crkva, što je smetalo sultanima, pa je Ahmet I. dao izgraditi veću, imponzantniju đamiju – Sultanovu đamiju (Plavu đamiju). Izgrađena je u sedam godina. Sultan je naredio da se njeni minareti optoče u zlato, međutim za tako nešto nije bilo dovoljno novaca, pa se arhitekt poigrao riječima i umjesto zlatnih (altin) izgradio je šest (alti) minareta. Inače, gradnja đamije s četiri minareta bila je dopuštena samo sultanu, članovi njegove obitelji mogli su dati graditi đamiju s dva a svi ostali đamiju s tek jednim minaretom.
Tijekom svoje vladavine Sultani su neprestano strahovali za svoj život i to od svojih najbližih. Zbog toga su ubijali sve potencijalne buduće sultane, svoju braću pa čak i vlastite sinove.Tako je Mehmet III dao ubiti 19 braće i jednog sina kako bi osigurao svoju vladavinu.
Harem Sulejmana Veličanstvenog sastojao se od 400 prostorija. Djevojke su dolazile dobrovoljno jer su nakon devet godina osim dobre izobrazbe, bogato nagrađene mogle otići. No, najvažnija žena u Haremu, bila je sultanova mjaka. Stoga se sultanove žene nisu borile da postanu najdraža žena Sultana, nego da postanu majke budućeg Sultana. Spletke i ubojstva nisu ni među njima bile rijetkost na putu ostvarenja cilja.
…i zabranjene ljubavi
Uz Kiz Kulesi svjetionik na malom otočiću u Bosporu vezane su dvije legende. Jedna kaže kako je jednu princezu kojoj je vidovnjakinja na 18. rođendan prorokovala smrt trovanjem otac dao zatočiti na otočić. Godinama jedino ju je on smio posječivati. Na 18. rođendan donio joj je košaru s voćem. U njemu je bila skrivena zmija, koja je iskočila i ugrizla nesretnu djevojku.
Druga legenda priča o zabranjenoj ljubavi princa Leandra i svećenice Hero. Kako bi ih razdvojili Hero su zatočili na otočić. Leander je svaku noć potajno plivao na otočić kako bi bio sa svojom voljenom. Kao putokaz u mraku Hero je svaku večer palila baklju. No jedne je večeri bila oluja i vjetar je ugasio baklju. Leander nije mogao pronaći otočić i utopio se. Kad je Hero shvatila što se dogodilo bacila se u more.
O Istanbulu se čita, piše. Istanbul se opjevava. Kad odlazite u Istanbul, ne trebate kupovati turističke vodiče. Trebate ga samo pustiti da u vama otkrije pustolova…i ne dvoumite se, Istanbul vas čeka…
Marija Lovrić
