…komentirao je jedan Slavonac na Internetu i uzneirio i domovinu i iseljeništvo….
A domovina i iseljeništvo?! Dvije domovine, jedna obitelj. Ali, u svakoj obitelji ima trzavica, svađa, tenzija …, pa tako i u ovoj. I reći će mnogi: hrvatsko iseljeništvo je hrvatska politika diskriminirala, nije učinila ništa za gastarbajtere, a oni su za nju učinili puno. Najviše od vremena početka Domovinskog rata, pa do danas. Istina, no ostavimo politiku po strani, nije ona za sve kriva. Ili jeste? No, ipak … ostavimo je zasad, jer ona čovjeka naljuti, razočara, izazove bijes. Kao i obitelj – kad u obitelji dođe do trzavica, ona samo rastuži.
Pokorni, poslušni i štedljivi
Ali, nije politika kriva za sve tenzije domovine i iseljeništva. Krivi su ljudi – oni u domovini i ovi u iseljeništvu.
Pođimo redom: hrvatski je čovjek prije otprilike četiri desetljeća otišao u tuđi svijet. Usredotočimo se trenutno na Njemačku. Žene su u većini slučajeva počele čistiti kuće bogatijih Nijemaca ili njegovati starije i nemoćne njemačke umirovljenike, jer tuđinci to ne mogu priuštiti.
Muškarci su radili teške poslove po raznim tvrtkama, bauštelama… Živjeli su po malim stanovima, često i po dvije obitelji zajedno. Gradili su kuće u domovini i pomagali svoje, namjeravali se vratiti. Zapravo je ta prva generacija neiscrpan izvor priča – od tragičnih do smiješnih. Na samoj granici s Njemačkom ostavljali su ponos, jer su u tuđini bili pokorni, poslušni i štedljivi. U domovini su, pak, ostavljali drugu sliku. Nisu htjeli priznati da im je teško, niti što rade u tuđini. Pomagali su svoje, donosili darove, a kako su mahom svi gradili kuće, ostavljali su dojam ljudi koji su dobro zarađivali tamo negdje u Njemačkoj i postajali sve bogatiji. Selo je počelo pričati i zavidjeti svom seljaku u tuđini.
Sramila se onoga što je radila!
„Moja obitelj, roditelji, braća i sestre su mislili da radim u banci, a čistila sam kuće. Ni danas mi nije jasno kako su mi to povjerovali, kad nisam dobro znala jezik“, smije se Ana L.
Ana živi u jednom malom gradiću na jugu Njemačke, a da čisti, zna joj samo jedan brat i njegova supruga, jer je nju i njihovu djecu za vrijeme Domovinskog rata smjestila k sebi. „Obećali su mi da u našem selu neće reći nikome“, kaže. A zašto? Jer se sramila posla koji je, istina, pošten ali ipak neugledan. „Danas kad promislim, bila sam glupa jer sam lagala. Pa medicinska njegovateljica radi puno teži i prljaviji posao nego čistačica. Njeguje te stare, nemoćne ljude, kupa ih, briše, mijenja pelene, a to je puno gore, nego očistiti nečiju kuću“, kaže. No, ipak, svojim seljanima još uvijek laže kojim je poslom zaslužila mirovinu. Ne želi priznati da je čak 34 godine u Njemačkoj bila čistačica!
Njemačka mirovina donijela ugled!
Suprug i ona danas imaju mirovinu tek toliku da mogu lijepo živjeti u Hrvatskoj, bez oskudijevanja, ali ne i luksuzno. Važno je napomenuti da bi s istom tom mirovinom pokrili tek režije u Njemačkoj, jer su plaćali najam stana, što u Hrvatskoj ne moraju.
U Hrvatskoj, u njihovu selu, još uvijek slove za imućnije ljude s njemačkom mirovinom.
Njihova generacija je u domovini godinama gradila sliku o Njemačkoj kao „zemlji spasa“. Možda je to nekada i bila, ali Njemačka danas to sasvim sigurno više nije. No, ta je generacija uspjela pobuditi zavist svojih ljudi u domovini. Kako su se s vremenom integrirali u njemačko društvo, sad im u Hrvatskoj smetaju sve manjkavosti na koje nisu naučili, pa često znaju reći: „Nema toga u Njemačkoj, ne bi se to moglo dogoditi kod Nijemca“ i time izazivaju bijes Hrvata u domovini, a i odgovor: „Pa ostani onda u Njemačkoj“. I eto, na koncu, ne treba politika za svađu i probleme!
Ti prvi gastarbajteri često iskazuju razočarenje domovinom. Ne shvaćaju da su ostavili jedno vrijeme, a vraćaju se u drugom. To vrijeme nije vezano za politiku, već za život. Ljudi su se otuđili, pritisnuti neimaštinom, gotovo da se međusobno i ne druže. Zatvorili su se u svoje domove, a na pitanje gastarbajtera „Brate, što ima novo, kako si?“, često odgovaraju onako po svome: „Ka i vrag, kako ću biti, zar ne vidiš što se događa?“. I odlaze, a gastarbajteri ostaju razočarani i zakinuti za radost koju su očekivali pri susretu s nekad dragim ljudima.
Traže pomoć svojih sunarodnjaka u Njemačkoj!
Sad su dijelom politika, dijelom ta stvorena slika, rezultirali novom nesnošljivošću među novim generacijama iz domovine i iseljeništva. Ekonomska kriza u Hrvatskoj nagnala je mlade ljude da bolji život potraže u tuđini, a kako je Njemačka ukinula ograničenja radnih dozvola, ova je država, makar geografski, najbolja opcija.
Hrvati iz domovine traže pomoć od Hrvata iz iseljeništva u svim segmentima. Pisali smo već o tome, pa se nećemo ponavljati. Spomenut ćemo samo njihova očekivanja, jer su se čak i osnivači nekih humanitarnih udruga počeli javljati udrugama, misijama, medijima očekujući od njih pomoć. „Onaj tko hoće, može pomoći“, kažu, ne priznajući „ne mogu“ kao odgovor.
„Idem u Njemačku, probat ću naći posao kao pomoćni radnik u kuhinji, tako i supruga i nadam se da ću zaraditi čisto oko tri tisuće eura“, kaže jedan Slavonac. On ispod 3.000 eura zarade ne odlazi iz Hrvatske. Ima 50 godina i ne zna njemački jezik, ali ga uči, što je na koncu konca i pohvalno…….
Marijana Dokoza
Ostatak teksta pročitajte u tiskanom izdanju Fenix Magazina koji je na prodajnim mjestima u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji i Luksemburgu do 06. rujna
