Kraj kazne u zatvoru Hünfeld (JVA Hünfeld) kod Fulde u Hessenu dočekao je u onom specifičnom vakuumu u kojem papir kaže da je slobodan, ali jedna službenica još nije bila kliknula na pravi gumb.
Dok je Staatsanwaltschaft iz Stuttgarta i Regierungspresidium iz Darmstadta na papiru već završio s njegovim slučajem, sudbina je realno ovisila o jednoj Sachbearbeiterin, Frau L. L. (inicijali poznati redakciji). koja je dva mjeseca slagala „složeni“ plan kupnje avionske karte za Hrvatsku. Tako je nekoliko birokratskih potpisa postalo važnije od datuma isteka kazne, a jedan dan iza rešetaka vrijedio je kao godina – ali to, naravno, ne smeta egzekutorima, jer unutra, službeno, ne žive ljudi, nego kriminalci.
JVA Hünfeld je moderan, barem u brošurama, no zatvorenici ga zovu – zatvor lupajućih vrata. Teška metalna vrata bez hidraulike zalupaju svaki put tako da se zvuk širi u druge zgrade, posebno noću, pretvarajući san u luksuz, a živčani sustav u potrošnu robu. U vremenu u kojem se u Europi raspravlja o zaštiti od buke u gradovima, u zatvoru je organizirana kakofonija dio tretmana – besplatna akustična terapija za razgradnju strpljenja.
Božić samo u kalendaru
Za katolike u „modernoj ustanovi“ Božić i Uskrs postoje samo u kalendaru, ne u stvarnosti. Misa se formalno održava, ali kad se zatraži skromno okupljanje za blagdan, uslijedi odbijenica, dok istovremeno muslimanski vjerski dužnosnik „imam“ organizira proslave za islamske vjernike, onda je to proslava uz baklave i hurmašice, a kojima se ostali zatvorenici koji nisu muslimani mogu samo diviti kroz prozor. U 21. stoljeću, u srcu Europe, nacionalne i vjerske manjine uče da svi imaju jednaka prava – samo neki imaju više jednaka prava od drugih.
Galama na prozorima, dovikivanje, stalna buka – sve se to tolerira, gotovo i njeguje. Pozivi centrali da umiri situaciju ostaju bez odjeka ili završavaju obećanjima koja se ne realiziraju, pa zatvorenik postupno shvaća da nije došao „odslužiti kaznu“, nego provjeriti koliko mu zdravlja još ima na zalihi. Sustav se prema nervnom sustavu ponaša kao prema zamjenjivom dijelu, a ne kao prema temeljnom resursu čovjeka.
Kad je u jesen 2024. pedesetak zatvorenika iz kuće C nakon šetnje odbilo ući u ćelije, bio je to najtiši mogući krik protiv kaosa u svakodnevici. Mjesecima nije bilo rada u Werkbetriebe, nije bilo mogućnosti zarade ni za minimalnu kupnju, posebno duhana, što je pušače pretvaralo u hodajuće fitilje. Uz to su nestali i „Freizeit“, kupanje, sportske aktivnosti – sve ono što bi ustanova u normalnoj državi prodavala kao „resocijalizaciju“.
Odgovor uprave bio je brz i pedagoški: masa uniformi spustila se u dvorište, uslijedila su obećanja da će se stanje popraviti – samo nek’ se svi lijepo vrate u ćelije.
Umjesto rješenja, uslijedile su kazne: prebacivanja u druge kuće i zatvore, gubitak posla, ograničavanje kupnje, pa čak i sankcioniranje predstavnika zatvorenika. Poruka je bila jasna i jednostavna, gotovo poetična: Ich Boss – du nichts. I to daleko od javnosti, zataskano unutar zidina.
Crna rupa administracije
Posebno poglavlje tragikomedije pripada komunikaciji putem papira – famoznim „Antrag“ i „Anliegen“ formularima, preko kojih se obraćate doktoru, upravi, Kammeru. U praksi, mnogi od tih molbi završe u crnoj rupi administracije, bez odgovora; ponekad se pretvore u apsurdni skeč, kao kad zatvorenik traži tenisice, a dobije četkicu za zube i pastu. U takvom svijetu čovjek nauči da birokracija nije tu da riješi problem, nego da elegantno dokaže da se – službeno – problemom bavila.
Slična logika vlada i oko firme MASAK, zatvorskog dobavljača hrane i ostalih sitnica koje zatvorenici plaćaju iz mizerne plaće od oko 2,5 eura po satu. Neke namirnice iznenada nestaju iz ponude iz „sigurnosnih razloga“, dok iste te stvari uredno dolaze iz zatvorske kuhinje, često s kratkim ili isteklim rokovima trajanja, pa probavne tegobe postaju normalizirani dio svakodnevice. Ispada da se najsiromašnijima najskuplje naplaćuje ono što bi trebalo biti najstrože kontrolirano – hrana i zdravlje.
Zdravstveni sustav unutar JVA funkcionira po principu odgođenog milosrđa: terapije za dijabetes i tlak izostanu po nekoliko dana, a upozorenja zatvorenika nailaze na upute da se „malo strpe“. U jednom trenutku tlak skače do 230/130, slijedi hitna hospitalizacija, vezivanje za krevet i lance oko nogu kod odlaska na WC, kao da je riječ o opasnom zločincu, a ne bolesniku. Nakon godina takvog „liječenja“, zatvorenik zatvor napušta s više tableta, jednim stentom i nekoliko zuba manje nego što je imao pri ulasku.
Jednakost na kapaljku
Ni odjeća nije pošteđena zatvorske lutrije: rublje se šalje na pranje u drugi JVA i povremeno se jednostavno – ne vrati. Kad se prijavi krađa, odgovor dežurne službenice svodi se na iskrenu nezainteresiranost da traži po ćelijama tko je uzeo tuđi veš, dok se višak ručnika kod kontrole revno oduzima. Na taj se način sitna krađa tiho tolerira, a propisi se strogo provode ondje gdje ne ugrožavaju komfor sustava.
Uz sve to, godinama nije bilo ni TV ni radijskih kanala na jeziku zatvorenika iz bivše Jugoslavije, iako su turski i arapski programi bili bogato zastupljeni. Tek nakon mjeseci molbi i dopisa, dobivena su dva hrvatska kanala, kao skromni dokaz da i njihove manjine formalno postoje. U praksi, jednakost se dobiva na kapaljku, nakon dugotrajne birokratske hidratacije.
Strogoća u JVA Stammheim
U JVA Stammheim kod Stuttgarta strogoća je dobivala još tvrđe konture: zbog „sitnice“ se ide u bunker, gubi se posao, a dani bez terapije za kronične bolesti tretiraju se kao podnošljiva nuspojava sustava. Sastanci s predstavnicima grada služe kao vitrinski dokaz demokracije, dok penzionirani cenzori u civilu brižljivo paze da ozbiljni problemi ne pređu prag zapisnika. Skupa igrališta za košarku bez lopti i košnice bez pčela postaju scenografija jedne pažljivo režirane iluzije brige za resocijalizaciju.
I dok se za zatvorenike štedljivo važu doze šampona i terapije, pred Božić se kontejneri puni očuvanog alata i opreme bacaju, zato što proračun sljedeće godine ionako donosi novo. Rasipanje javnog novca tako postaje jedini segment sustava u kojem nema nikakvog nedostatka, nikakvih rezova, nikakve štednje.
Poruka autora teksta
Autor teksta je u Njemačkoj proveo 35 godina, osnovao obitelj, podizao djecu, radio u sektoru skrbi i pokušao popuniti kronični manjak kvalificirane radne snage dovodeći stručne radnike iz inozemstva. Optužen je za tzv. Pflegebetrug, premda su pacijenti na sudu potvrđivali da je njega bila vrhunska, dok su institucije koje nisu našle rješenje za manjak osoblja našle vrlo brzo rješenje – za njega.
Kazna u trajanju od tri godine je odslužena, zdravlje ruinirano, reputacija narušena, a društvo koje je službeno branio radom u skrbi dobilo je još jedan dokaz da se revnost prema papiru puno više cijeni od brige za čovjeka.
Na kraju, autor je jasno poručio čitatelju: nije riječ o krimiću s brutalnim ubojicom u glavnoj ulozi, nego o čovjeku koji je platio cijenu što je pokušao rješavati tuđi problem – manjka radne snage – brže nego što to birokracija može podnijeti. Zatvor je, tako, manje mjesto odsluženja kazne, a više laboratorij u kojem se testira dokle ljudska psiha može izdržati kad se na nju sustavno spuštaju lupajuća vrata, jedna za drugim.
Fenix-magazin/SIM/ D.C.
