Datum koji Đurđica i Zlatko Ziman nikad neće zaboraviti je 28. rujna 1970. godine. Jer tada su napustili požeški kraj, a započeo je njihov drugi život, i to u Chicagu.
– Kad sam došla u Ameriku više sam na sve gledala kao na godišnji odmor. Nisam se bojala ničega, možda zato što sam bila mlada. No, znala sam da ne možemo opstati u domovini s djetetom jer nismo imali ni posla, ni škole – priča Đurđica za portal Moja Hrvatska.
No, u Americi ih nije dočekalo med i mlijeko.
– Na početku je bilo dosta problema jer smo izgledali vrlo mlado. Kad bi došli na razgovor za posao, gazda je mislio da nismo sposobni – prisjeća se Đurđica, a Zlatko dodaje:
– Žrtve je bilo puno. Radili smo sve moguće poslove, štedjeli. No, Đurđica nije rekla kako smo već u prvih pet godina kupili svoju zgradu s 15 stanova. Ona nam je bila početak svega ovog što danas imamo.
Đurđica se sjeća neprospavanih noći zbog čežnje za voljenim zavičajem i tvrdi:
– U prvih pet godina vratili bi se kući samo da smo imali novca za zrakoplovne karte.
Danas, nakon više od 40 godina u Americi, Zlatko tvrdi kako ne pomišlja na povratak u Hrvatsku.
– Jesam li emotivno vezan za Hrvatsku? Pa ja volim tu zemlju, to je moj narod. Bi li se ikad vratio? Ne! Nema šanse! Ovdje su mi djeca, ovdje su mi unučad. Ovdje smo napravili svoje karijere, ovdje imam stotinu puta više prijatelja nego što bih sada imao u Hrvatskoj. Lijepo je doći u zajednicu kad imamo hrvatske svatove. To je veselje svih nas, ne samo obitelji koja udaje ili ženi. Ali, isto tako lijepo je otići na naše sprovode. Imali smo jedno pet-šest njih da ti pamet stane, da se ponosiš što si Hrvat”.
A kad su godišnji odmor proveli u Hrvatskoj Zlatko je osjetio da su se stvari promijenile.
– Osjetio sam da pripadamo nekom drugom društvu, ali i rezerviranost. Gledali su nas kao strance. ‘Došli su Amerikanci’, ali nismo mi Amerikanci, ja sam ovdje 45 godina, ja sam još uvijek Hrvat – zaključuje Zlatko Ziman.
Cijelu priču obitelji Ziman pročitajte ovdje.
Fenix/HI
