Gotovo dvije godine od kad su se iz Županje preselili u okolicu njemačkog Freudenstadta, grada koji se nalazi 65 km jugozapadno od Stuttgarta, obitelj 41-godišnjeg Edisa Isakovića prolazi pravi pakao.
Edis je dobio otkaz u pilani u kojoj je radio, a prije toga je njegova nevjenčana supruga Defija (39) u istoj tvrtci dobila otkaz nakon što je šef doznao da je trudna. Budući su smješteni u stanu koji je u vlasništvu šefa te tvrtke, on ih je odjavio s adrese te sada do kraja prosinca moraju iseliti iz tog stana.
Iako imaju hrvatsko državljanstvo, nakon otkaza teško su se izborili za ostanak u Njemačkoj i ostvarivanje dječjeg doplatka. On je roditelj petero djece, a za manje od tri tjedna rodit će mu se i šesto dijete koje će dobiti sa nevjenčanom suprugom s kojom sada živi. Preživljavaju sa 1.600 eura dječjeg doplatka te svaki dan gledaju kako se njihov san o boljem životu u Njemačkoj pretvara u preživljavanje.
– Morao sam od oca posuditi 10 tisuća eura kako bih preživio. Otac mi je dao svu svoju ušteđevinu. Baka mi je dala još 5 tisuća eura, od čega smo kupili automobil jer živimo na selu pa nam je potreban. No i njega sam prije mjesec dana prodao jer nisam više imao novca. Sram me je situacije u kojoj sam se našao, iznosi svoju priču za Fenix-magazin.de Edis Isaković.
San o boljem životu pretvorio se u borbu za preživljavanje
Edis je ranije radio u Engleskoj. Po povratku u Hrvatsku je radio u Županji u tvrtci koja se brine o očuvanju šuma. Misleći kako će njegovo petero djece, dvojica sinova (13,16) i tri kćeri (10,18,20) imati bolji život u Njemačkoj, pronašao je posao u njemačkoj pilani i doselio u okolicu Freudenstadta.
– Oglas za posao sam vidio na Facebooku. Dobro govorim engleski jezik, javio sam se na oglas i dobio posao. Počeo sam raditi u tamošnjoj pilani (ime pilane poznato redakciji Fenix-magazina). Kasnije je u pilanu došla raditi i moja nevjenčana supruga, te dvojica mojih sinova iz prvog braka te moja 18-godišnja kćer. Svi oni su ovdje počeli ići u školu. Moja 20-godišnja kćer iz prvog braka, koja je već odrasla i osamostalila se te moja najmlađa kćer su ostali u Hrvatskoj. Šef tvrtke nam je dao stan u najam, kojeg smo plaćali 550 eura, priča Isaković te ističe kako ga je očaj natjerao da o svojoj nepodnošljivoj situaciji javno progovori za Fenix-magazin.de kako se njegova priča ne bi nikome više ponovila.
– Moja nevjenčana supruga i ja smo godinu dana radili od jutra do mraka težak fizički posao. Kad je nakon godinu dana žena ostala trudna, javili smo to šefu, a on joj je odmah dao otkaz. Oboje smo bili u stalnom radnom odnosu. Koliko smo bili vrijedni i dobri u svom poslu dokaz je i zahvalnica koju smo dobili prije nego je ona ostala u drugom stanju, govori Edis Isaković.
Nakon otkaza počela je njihova borba za opstanak i ostanak u Njemačkoj.
– Angažirali smo odvjetnika koji je preuzeo slučaj moje nevjenčane supruge. Nakon sudske tužbe, mene su na radnom mjestu počeli maltretirati i ponižavati na sve načine. Otežavali su mi posao valjda kako bih sam dao otkaz. Takvu sam torturu izdržao mjesec dana, a onda sam imao manju operaciju noge. Liječnici su mi operirali dobroćudni tumor pa sam morao na bolovanje. Svakih pet dana sam dobivao pismo od šefa u kojem mi piše neka se vratim na posao ili ću dobiti otkaz, govori Isaković dodajući kako je liječničku dokumentaciju o bolovanju uredno dostavio šefu tvrtke. U međuvremenu sud je donio odluku da tvrtka mora vratiti ženu na posao budući je odvjetnik ishodovao sve potrebno za nastavak radnog odnosa.
No, čini se kako jedna izgubljena bitka nije spriječila šefa u naumu da im oboje uruči otkaz i udalji ih ne samo iz tvrtke već im otkaže i ugovor o stanu u kojem stanuju.
– Djeca mi idu u školu, i ne znam što ću. Šef nas je najprije odjavio s adrese na kojoj stanujemo, a mi smo tad uredno plaćali stan i 20 dana uopće nismo znali da smo odjavljeni. Otkaz mi je uručio tek 31. srpnja. Nakon što nas je odjavio s te adrese, automatski nam je prestao stizati dječji doplatak. Mjesecima nisam imao ni jednog eura, jer primanja nismo imali. Nitko nam nije želio pomoći jer su šef i njegova dva sina “bog i batina” u tom mjestu. Sada niti jedan odvjetnik iz tog mjesta ne želi uzeti moj slučaj jer se ne usuđuju ništa raditi protiv njih. Obratio sam se i lokalnim njemačkim medijima, ali kad su čuli o kome je riječ, nisu željeli pisati. Imam sve dokaze koji govore u moju korist, ističe Edis Isaković dodajući kako on i njegova obitelj žive od 1.600 eura dječjeg doplatka kojeg su ponovno počeli dobivati kad su riješili problem s adresom. No, to primanje im nije dostatno za život.
-Nismo platili stan od lipnja jer nemam od čega. Poslodavca sam molio da mi da ugovor o najmu stana jer bih ga mogao priložiti za molbu u ostvarivanju pomoći od Centra za zapošljavanje (Jobcentra). Ugovor mi je dao tek u rujnu. Job centar je platio stan, ali pomoć na koju sam imao pravo zbog malih primanja, još nisam dobio. Voditeljica Centra za zapošljavanje je kazala kako ćemo dobiti zaostatke pomoći, ali do danas ništa nismo dobili, govori Isaković.
Obitelj iz stana u kojem živi i koji pripada šefu tvrtke koji je u međuvremenu preminuo a tvrtka su preuzeli njegovi sinovi mora iseliti do prosinca. Pokušali su unajmiti drugi stan, pisali su molbe, ali nitko im ne želi iznajmiti jer nemaju primanja.
-Supruga je sad na porodiljom dopustu. Uskoro ćemo dobiti novorođenče, a moramo seliti iz stana. Ne znam više što učiniti. Kao da se sve urotilo protiv nas. Na svašta sam pomišljao, ali ne želim uništiti život svojoj djeci. Ne vidim izlaz iz ove situacije, očajan je Edis Isaković.
Kako bi doznali punu istinu, mailom smo se obratili i pilani u Freundenstatu od kojih još nismo dobili povratni odgovor na naša pitanja.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
