Kada su se još prije desetak godina hrvatski iseljenici vozili prema domovini, srce bi im zaigralo već na početku puta, jer osim rodnog kraja, čekali su ih rodbina i prijatelji.
Pa i to što su kroz godine stvorene priče i šale na račun njihova „gastarbajterskog“ života, ne bi im umanjilo radost dolaska.
Ali, zadnjih godina je otvorena jedna nova priča, jedna nova knjiga u koju se svaki dan upisuje nekoliko novih imena, imena onih Hrvata koji odlaze u tuđinu.
Još uvijek rodni kraj čeka „gastarbajtere“, ali ondje više nema rodbine i prijatelja. Oni su u Njemačkoj, Švicarskoj, Irskoj… Osjeti se to najviše u vrijeme godišnjih odmora.
Nedavno mi je jedna žena koja godinama živi u Frankfurtu rekla: „Ne trebamo mi slušati ni čitati vijesti o iseljavanju Hrvata, ne trebaju nam brojke da bismo toga postali svjesni. Kad odemo na godišnji odmor, trebamo samo pogledati naša opustošena sela, naša polja koja nekad bila obrađena, danas stoje su zapuštena. Djeca, čak i ona koja tu u domovini žive, ne znaju koja polja pripadaju njihovim roditeljima, jer nitko ništa više ne želi obrađivati. Kažu, nije više isplativo, iako neće niti pokušati uvidjeti je li doista tako.
Ali, znat će sigurno svaki kutak tuđinskog grada u koji dođu stvarati svoju bolju budućnost, baš kao što ga i mi znamo. Ono što oni još ne znaju, a doznat će već za nekoliko godina, je da smo mi s novim gradom u tuđini izgubili velik dio svoga grada. Sad smo u vlastitom domu stranci, a to smo i u tuđini. Nije li to tužno?“
„Jest, tužno je“, kažem joj, a ona nastavlja: „Ali, još je tužnije da tu napuštenu zemlju ne vide naši političari, jer upravo je ta zemlja odraz onoga što nam se događa u državi. No, tko smo mi da to kažemo?! Mi smo samo gastarbajteri koji dođu u domovinu pa mudruju kako nam država nije onakva kakva bi trebala biti. Naše se mišljenje nikada ili rijetko poštuje, a ono što mi govorimo o životu u tuđini, u to domovina kao da ne želi vjerovati. A kad iz domovine dođu u tuđinu i uvjere se u ono što smo govorili, ostaju razočarani jer su očekivali nešto posve drugo“.
Do kada će trebati podsjećati kako su Hrvati, i iseljeni i oni u domovini, i iskustvo koje nose sa sobom važni za Hrvatsku, nitko ne zna.
No, vrijeme je godišnjih odmora. Rodni nam kraj možda nije onakav kakvog smo ga jednom ostavili, ali, ipak, pokušajte uživati u onome što ste našli, makar to bilo i samo sjećanje na neke sretne dane.
Jer, nikad se ne zna što sutra donosi. Možda će ta napuštena zemlja već sutra dati novi i bolji života, a dotad čitajte Fenix Magazin, jer Fenix Magazin je uvijek s Hrvatima gdje god bili…
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
