Isabel Koster, mlada je žena, jedna od onih s kojima se hrvatsko iseljeništvo i domovina itekako mogu i moraju ponositi.
Otac joj je Švicarac, majka je Hrvatica, rođena je u Zürichu, uz njemački i hrvatski tečno govori i engleski i francuski jezik, može se sporazumijevati i na talijanskom, a učila je i latinski jezik. Nedavno je napravila Master iz filozofije, što gleda kao korak prema doktoratu kojeg želi napraviti na čuvenom britanskom sveučilištu Oxford.
Isabel danas radi i živi u Engleskoj u jednoj englesko-njemačkoj tvrtki sa sjedištem u Londonu koja se bavi internacionalnim menadžmentom. Kaže kako su je od najranijeg djetinjstva odgajali u dvije kulture i dvojezično.
-Olakšavajuća okolnost u mom odgoju bila je što mi je oboje roditelja katoličke vjeroispovijesti, govori Isabel Koster.
Latinski jezik, Isabel je poželjela učiti još u osnovnoj školi, nakon što su obrađivali temu Starog Rima, a smatra kako je ljubav prema jezicima zapravo i počela u osnovnoj školi s latinskim jezikom.
– U 6. razredu osnovne škole se latinski mogao uzeti kao izborni predmet i tako je sve počelo, prisjeća se Isabel.
S ocem je razgovarala na njemačkom jeziku, s majkom na hrvatskom, a u školi je učila njemački jezik budući da živjela u njemačkom govornom području.
– Obvezni predmeti su bili engleski i francuski, a izborni latinski. Poslije osnovne škole upisala englesku jezičnu gimnaziju, smjer filozofija. Nakon gimnazije studirala i diplomirala filozofiju na sveučilištu u Zürichu kao glavni predmet, francuski jezik kao sporedni, a jedan semestar je konverzacija bila na talijanskom jeziku. Nakon toga odlazim u Englesku i na sveučilištu Warwick (University of Warwick) u Coventryju pravim Master iz političke i pravne filozofije, govori Isabel.
U roditeljskoj kući je odrasla u kontekstu koji se u lingvistici zove poliglosija, što znači da se koristi jezik ovisno o osobi s kojom se razgovara.
-Mislim da je to formula uspjeha u učenju jezika kad je samo jedno od roditelja Hrvat. To se odnosi i na djecu kojoj su oba roditelja Hrvati, a žive u inozemstvu. Nažalost ima i takvih slučajeva da roditelji (Hrvati) s djecom govore jezik države u kojoj žive, a da ga i sami ne govore najbolje, kaže Isabel Koster.
Na pitanje što bi preporučila djeci čiji su roditelji različitih nacionalnosti, Isabel je kazala kako sve treba shvatiti kao dodatnu, a ne otežavajuću okolnost.
-Hrvatski sam naučila od moje mame i od moje rodbine u Hrvatskoj (i BiH). S mamom sam uvijek govorila hrvatski. Sve drugo što pripada djetinjstvu i odrastanju jedne osobe u Švicarskoj sam isto prošla. Katolički vjeronauk, Prvu pričest, krizmu, sport, sviranje instrumenata, … sve je to išlo redoslijedom kako se u Švicarskoj živi i kako se djeca odgajaju. Ali hrvatski sam svaki dan govorila. Imala sam sreću da sam odrastala u financijski dobrostojećoj obitelji tako da je mama prestala raditi kao medicinska sestra i posvetila se meni, mojem odgoju i obrazovanju. Neki nažalost to nisu mogli te su bili prisiljeni ići drugim putem i time im je šansa za učenje materinskog jezika bila umanjena. Poruka svima je, učite strane jezike, učite hrvatski jezik ako vam je i samo jedno od roditelja Hrvat, shvatite to kao dodatnu, a ne otežavajuću okolnost, govori Isabel.
Sada kada je sve prošla i kada se osvrne unatrag, Isabel kaže, kako misli da je sve počelo u osnovnoj školi i to sa latinskim jezikom.
-Izreke, mudrosti, citati, Sokrat, Aristotel, Platon, putokazi za život izgovoreni na različitim jezicima su me imponirali i onda sam shvatila da je “to to”. I dan danas mislim da su divne prve riječi koje sam naučila na hrvatskom, izgovarati i slušati iste stvari na različitim jezicima, putovati i upoznavati ljude iz drugih govornih područja, divna stvar i da se teško može nečim drugim nadomjestiti, govori ova mlada žena.
Danas radi u Engleskoj, u englesko-njemačkoj tvrtki sa sjedištem u Londonu koja se bavi internacionalnim menadžmentom.
-Sve puteve sam ostavila otvorene. Cilj je raditi ovdje neko vrijeme i istodobno nastaviti karijeru u akademskoj zajednici ili kao slobodna novinarka i spisateljica. Vodim nekoliko prevoditeljskih projekata, a ušla sam u najuži krug kandidata za doktorat na prestižnom sveučilištu Oxford. Sve što sam si do sada zacrtala kao plan to sam i ostvarila. Nadam se da će i ovo s Oxfordom biti ostvareno, kazala je Isabel.
Kaže kako joj se tek nije ostvario san da ima hrvatsku putovnicu.
-Nemam putovnicu jer sam zakasnila sa zahtjevom za nju i ne mogu je dobiti zbog nekih, meni čudnih razloga. U današnje vrijeme kada se sve države “bore” za stanovnike, meni i ovakvima kao što sam ja put do hrvatske putovnice je otežan ili u potpunosti zapriječen. Ali hrvatsku domovnicu i zemlju Hrvatsku nosim u svome srcu. Moja putovnica su za mene moji ujaci i tetke, kao i bratići i sestrične. A najljepša putovnica za mene su moja baka i moj djed kojih nažalost više nema. Njihov osmijeh i riječi koje neću nikada zaboraviti, “evo naše curice” su se urezale od ranoga djetinjstva u moje sjećanje, zaključila je Isabel Koster.
Fenix-magazin/MD/Josip Mijić
