INTERVJU: Ivan Klasnić, ubojica na nogometnom terenu – u životu borac za pravdu i skrbnik za djecu

Priča o karijeri u kojoj je pobjedio bolest bubrega i uspješno se vratio na nogometno igralište

 

Rijeki su hrvatski nogometaši koji su poput Ivana Klasnića (33) doživjeli veliku popularnost u Bundesligi. Njegove zlatne godine u Bremenu zauvijek će ostati u sjećanju navijača Werdera ali i brojnih Hrvata koji su tada navijali za Klasnića, kao što danas jednako navijaju za Marija Mandžukića iz Bayerna. Zbog istančanog osjećaja za postizanje zgoditaka, u Bundesligi su Klasnića prozvali Killerom. Klasnić, koji je odrastao u Hamburgu, će ući u povijest sporta kao prvi nogometaš koji je zaigrao na Europskom prvenstvu s transplantiranim bubregom. Uz brojne uspjehe na sportskom terenu, život ga nije mazio. Uz zdravstvene probleme, suočio se i sa neosnovanim sudskim tužbama (koje je kasnije sve dobio),  te razvodom od supruge Patrizie, s kojom ima kćer  Fabienne Coleen.

– Ako živite u Njemačkoj ili Hrvatskoj, znate da je o Ivanu već sve rečeno.  Njegova vjera u Boga i snaga koju ima, vratile su ga na terene. On je  pobjednik u savršenoj priči (o životu), riječi su trenera Slavena Bilića koje najbolje karakteriziraju tko je i kakav je Ivan Klasnić. 

F: Hoće li se Klasnićeva savršena priča nastaviti i nakon odlaska iz Mainza?  Kako ste doživjeli rastanak?

– Kad mijenjate klub, čovjeku uvijek bude žao. Tako je i sada sa Mainzom. Ipak, proveli smo zajedno godinu dana. Ali, mislim da je najbolje da je ovako završilo. Nisam dobio dovoljno prilika za igru.  Bio sam često ozlijeđen.  Ali, opet sam se vratio u Bundesligu. To je najvažnije. Jer sezona u Mainzu mi je omogućila da budem bliže kćeri i da je viđam više nego prije. Zbog toga sam se želio i vratiti u Njemačku. Mislim da sam to dobro napravio.

F: Talijanski mediji pišu da ste zanimljivi Torinu. Rado bi Vas vidjeli i na Kantridi u Rijeci?

Ništa od toga što spominjete. Ima ponuda a ja još nisam odlučio. Imam 33 godine i karijera ide polako kraju. Mogu možda igrati još dvije do tri godine. Naravno, ako me  posluži zdravlje.

F: Kakvi ste sada sa zdravljem?

– Super. Samo da ovako ostane.

F: Što kada odete iz nogometa?

– Onda ću se malo više družiti sa kćerkom. Sada je viđam svaki drugi tjedan. Jako je živahna i voli dominirati. Zna postići ono što želi.

F: Od koga je to naslijedila, od Vas ili od majke?

– Ha, ha. Ne znam. Možda od mene!?

F: Kada je s Vama, učite li je govoriti hrvatski?

Da, malo. Ali, kada nismo svaki dan skupa to je malo teže. Kada je sa mnom u Hrvatskoj, kada smo na moru, uči tada brže. Ali kada je svaki dan sa mamom, onda govori samo njemački.

F: Gdje najčešće odlazite na odmor u Hrvatsku?

– Bio sam dosad u Baškoj Vodi. Tamo je mirno i lijepo. Budem i u Zagrebu, odakle mi je otac ili u Hercegovini, odakle mi je majka. Ako imam vremena obiđem svu rodbinu.

F: S kime ste od hrvatskih nogometaša najčešće u kontaktu?

– S dosta igrača sam ostao u kontaktu. Najviše se družim s Juricom Vranješem. Bili smo nedavno i  u Kölnu. Igrali smo humanitarnu utakmicu na poziv Lukasa Podolskog i Pera Mertesackera.

F: Humanitarno ste osjetljivi.  Sa bivšom suprugom ste pomagali i hospicij u Löwenherzu?

– Da, nastojim uvijek pomoći kad mogu. U toj ustanovi kod Bremena se nalaze djeca koja znaju da će umrijeti. Ustanova pomaže i njihovim obiteljima te samom djetetu koje je bolesno da lakše ode u miru. Teško je kada sve to vidite. Ta djeca su bolesna, ali tako hrabra i vesela.

F: Hrvati u Mainzu Vas hvale zbog Vaše velikodušnosti. Nogometašima Croatije Mainz ste sponzorirali sportsku opremu. Bili ste i njihov gost?

-Da. Kontakt je uspostavljen preko jednog prijatelja koji ima bar u Mainzu. On je trener djece na terenu Croatje Mainz. Poručili su mi da bi im bilo drago da dođem. Došao sam, vidio kako treniraju i bilo mi je baš lijepo s njima. Teren im sliči na kavez,  sa tvrdom zemljanom podlogom. Na takvom sam terenu ja igrao u svojim počecima. Bilo mi je žao vidjeti ih na tom terenu i to me motiviralo da im pomognem. Pitao sam u klubu što im najviše treba. Rekli su lopte, dresovi, trenirke, … I ja sam im to donio.

F: Rođeni ste i odrasli u Hamburgu. Mogli ste igrati i za njemačku reprezentaciju ali ste odabrali Hrvatsku. Je li Vam nekad bilo žao zbog takve odluke? 

– Ne, nije mi žao. Kada sam bio u Bremenu, menadžer me pitao želim li igrati za njemačku reprezentaciju. Pristojno sam to odbio. Roditelji su mi Hrvati, u meni kuca hrvatsko srce, … Ne, nisam nikada ni pomislio a ni zažalio što nisam igrao za Njemačku.

F: Razmišljate li danas još o hrvatskoj reprezentaciji?

– Rekao sam im ako me trebaju – tu sam.  Trenutačno nisam u reprezentaciji. Ali gledam utakmice reprezentacije, gledam kako igraju i mislim da su dobri. Mislim da ćemo, ukoliko se ne dogodi nešto nepredviđeno protiv Belgije, ići na Svjetsko prvenstvo.

F: Često ste isticali u razgovorima za medije da vam je katolička vjera jako bitna.

– Odrastao sam u obitelji koja vjeruje u Boga. Kad izlazim na teren, osobno se uvijek polim. To radi i većina hrvatskih igrača. Možda se zato čini da se mi više molimo od ostalih. Osobno mislim da je naš narod pobožan i da se moli Bogu. Većina je bila u Međugorju, u Gospinu svetištu.

F: Jeste li Vi bili u Međugorju ili na nekom drugom hodočašću?

– Jesam. Mama mi je iz okolice Međugorja i ja svaki put kad dođem u Međugorje odem se pomoliti. I sa hrvatskom reprezentacijom sam bio u Fatimi u Portugalu.

F: Je li Vam vjera u Boga pomogla da prebrodite sve ono negativno što se događalo u životu?

– Sigurno. Meni je važno da se pomolim, da odem u crkvu kada mogu. Bog mi daje snagu. Pomogao mi je u ti teškim vremenima kada sam bio bolestan.

F: Na Vašoj web stranici još uvijek stoji kako uživate u šetnjama sa suprugom. Niste ništa mijenjali. Znači li to da se možda nadate pomirenju sa suprugom?

– Ne. To sam ostavio jer je poštujem kao majku svoga djeteta. Nemam ja tu nikakvih problema. Razveli smo se i tu nema povratka. Ali moramo imati kontakte. Kćer je svakim danom veća i razumnija. Ide u školu. Želim sudjelovati u njezinu odrastanju i pomoći joj u životu. Po novinama se svašta pisalo o meni. Dosta stvari nije istina. Ali, ignoriranjem se najbolje braniti. Neka svatko piše što god hoće, neka svatko čita što god hoće. Meni je dovoljno da znam da nisam onakav kakvog su me kroz medije predstavljali.

F: Što biste poručili Fenixovim čitateljima?

– Svjestan sam da mnogi u meni vide pozitivan  primjer zbog toga što sam imao problema sa zdravljem i vratio se karijeri. Poručio bih svima, bez obzira kojim se poslom bave, da se nikad ne predaju, da vjeruju u sebe i da učine život boljim. O životu moramo pozitivno razmišljati. Treba uvijek pozitivno misliti, moliti se Bogu i sve će tada biti dobro.

F:Što od sportskih događaja pamtite a koje biste htjeli zaboraviti?

Igrao sam tri Europska i jedno Svjetsko prvenstvo. Najbolja utakmica i atmosfera je bila u 2006., u Berlinu ( protiv Brazila op.a)). Ali, pamtim i Beč i nesretnu utakmicu sa Turskom, kada sam u zadnjoj minuti zabio gol. A onda smo mi odmah primili gol. Na penale smo kasnije ispali. To je bio dan žalosti za sve nas, za cijeli naš narod. To bih htio zaboraviti da se može.

klasnic  klasnic (4)

Pogledajte drugo

‘U masovnoj grobnici kod Celja riječ je uglavnom o posmrtnim ostatcima vojnika hrvatske nacionalnosti’

Na lokaciji Košnice blizu Celja slovenski arheolozi predvođeni Draškom Josipovičem i Lukom Rozmanom započeli su …