Mi Hrvati koji smo bili sigurni u našu neovisnu državu Hrvatsku danas se prisjećamo koliko je malo prijatelja naša zemlja imala početkom 1990-ih. Iako je do 1992. svijet nerado priznavao našu neovisnost, naši su se neprijatelji još uvijek nadali da ćemo propasti, a naši prijatelji su nam mogli pružiti malu materijalnu pomoć. Punu trećinu našeg teritorija okupirale su srpske paravojne i jugoslavenske snage.
Za Fenix-magazin piše: Nikola de Frankopan
Osim vlastite zemlje, naš najhitniji problem bilo je rješavanje situacije u Bosni i Hercegovini. Bez rješenja za ratnu Bosnu i Hercegovinu Hrvatska nikada ne bi mogla biti sigurna. Ali problemi u Bosni i Hercegovini bili su apsolutno strašni. Srbi su imali 100% kontrolu nad nebom. To je značilo da se svaka hrabrost, bilo kakva vještina na terenu od strane hrvatskih ili bosanskih snaga, može biti poništena jednim potezom.
Srbi su također imali kontrolu nad ‘narativom’. Oni su kontrolirali naraciju iz tri važna razloga. Prvo su naslijedili državni aparat, pa su bili elokventni i dobro povezani. Drugo, dopustili su nulti pristup medijima bilo kojem kazalištu rata koje su kontrolirali. Treće, bili su stručnjaci za ‘lažne vijesti’ i prije nego što se to tako nazvalo. Počinilo bi se zvjerstvo i navodno bi to učinio netko drugi; iskrene su laži prodavane kao istine; namjerne su prijevare iznesene kako bi zbunile one manje uporne u otkrivanju istine. Zapadni mediji morali su sovjetske vijesti (na primjer s Černobilom) ili vijesti iz komunističkog bloka tretirati s prstohvatom soli više od pedeset godina, ali nikada se nisu morali nositi s tekućom i dinamičnom situacijom kao što je vrući rat sa sustavnim pokroviteljstvom države laži. Zbunjenost je bila dovoljna da mnoge odvrati da bolje razumiju situaciju i dođu do zaključka da su sve strane krive
Postojao je jedan čovjek koji je ovo prozreo. Ovo je bio sentor Bob Dole. Dosljedno se zanimao za regiju. Čuo sam da je zauvijek dužan jednom Kosovcu koji mu je spasio život tijekom Drugog svjetskog rata.
Na stranu osobne odnose, njegova analiza situacije u Hrvatskoj i BiH bila je točna. Prvo, mišićav vojni položaj prema Srbima je bio bitan. Drugo, misije na čelu UN-a bile su katastrofa kako za ljude koje su nastojali zaštititi, tako i za SAD koje su ih morale osigurati.
Republikanska stranka u SAD-u nije bila prijatelj Hrvatskoj. U Bushevoj administraciji državni tajnik Lawrence Eagelberger bio je žestoko protiv hrvatske neovisnosti (kao i Douglas Hurd koji mi je osobno izravno rekao da Hrvatska nikada neće biti priznata). Ali u suštini, demokrati su nastavili ovu poziciju i udaljili se s općom strašnom situacijom u Bosni i Hercegovini sve do 1994. godine.
Ali intervencija Boba Dolea u domaću američku politiku navela je Clintonovu administraciju na akciju. Dole je zaprijetio da će iskoristiti svoju i Gingrichovu kontrolu nad Kongresom kako bi naoružao sve protivnike Srba, uključujući i bosansku vojsku. Clintonova administracija nije mogla dopustiti da se to dogodi pa je morala obećati druge protumjere.
Upravo su te protumjere koje je Clinton usvojio zajedno sa zonama zabranjenih letova koje su ranije usvojene 1993., konačno omogućile Hrvatima i Bosancima da povjeruju da mogu jednom zauvijek odbaciti prijetnju srpskog sponzoriranog nasilja u oba njihove zemlje.
Dakle, iako Clinton s pravom dobiva zasluge za pomoć u okončanju rata s Daytonskim sporazumom, on to nije mogao učiniti uz pomoć katalizatora senatora Boba Dolea.
Mi u Hrvatskoj dugujemo mu veliku zahvalnost što se zauzeo za ono što je ispravno, ali i potaknuo nevoljnu Bijelu kuću na akciju. Vrijedi napomenuti da je dopuštanje naciji da se brani, a ne upuštati se u izgradnju nacije, model kojeg bi se SAD od tada dobro pridržavale.
Fenix-magazin/SIM/ Nikola de Frankopan
