Danas, 25. studenoga, navršava se devetnaest godina od smrti prof. Vjenceslava Čižeka, pjesnika i mučenika, filozofa i borca za slobodu Hrvatske, koji je umro u Dortmundu 25. studenog 2000 godine od posljedica mučenja u zeničkom zatvoru, gdje je i oslijepio.
Bio je hrvatski pjesnik, publicist i filozof. Beogradski okružni sud proglasio ga je neprijateljem naroda i države zbog njegovih stihova te je zbog verbalnogadelikta u SFRJ odrobijao 12 godina. Nakon povratka u Njemačku, 7. studenog 1988. godine živio je zahvaljujući njemačkoj državnoj skrbi. Pri pisanju mu je pomagala supruga zapisujući ono što bi joj Čižek diktirao. Pred smrt, na bolesničkoj postelji, 13. srpnja 2000. godine izdiktirao je svojoj supruzi svoj zadnji “krik ranjene duše”, pjesmu-epitaf, koji se sada nalazi na njegovome nadgrobnom spomeniku u Sinju:
Bijah samo jedno zrno
U Božjoj žitnici,
Tek jedan kamičak
U Katedrali hrvatske slobode.
Vjenceslav Čižek rodio se je u Đenovićima (Herceg Novi, Boka Kotorska) 1929. godine od oca Gracija i majke Katice (rođ. Opušić). Osnovnu i srednju školu svršio je u Crnoj Gori. U Podgorici je Čižek bio urednikom lista Omladinski pokret te je odbio izbaciti neke članke po nalogu CK i morao je napustiti Crnu Goru. Jugoslavenske komunističke vlasti osudile su ga na pet godina robije, koju je izdržavao u Srijemskoj Mitrovici. Potom odlazi u Sarajevo gdje je završio Filozofski fakultet. Kao profesor filozofije osam puta je otpuštan s posla.
Godine 1972. godine emigrirao je u Njemačku gdje postaje članom Hrvatske republikanske stranke (danas Hrvatska republikanska zajednica).
Dana 11. studenog 1977. godine jugoslavenski agenti oteli su ga u talijanskome gradiću Comu i vratili u Sarajevo. Time su se jugoslavenske vlasti ogriješile o međunarodni zakon otevši osobu zaštićenu azilom na teritoriju druge države. Prigodom otmice bila mu je slomljena ključna kost i povrijeđeno oko. Samo zbog sumnje kako su neke njegove izjave, kao što je ona da će doći do raspada Jugoslavije, načelo i nekoga tajnoga emigrantskog plana, UDBA je Čižeka osudila na jednu od najstrožih kazni u vrijeme komunizma. Tamo je 8. kolovoza 1978. godine osuđen na 12 godina tamnice. Iste godine udruga Amnesty International proglasila ga je zatvorenikom savjesti, ali je pušten na slobodu tek na zahtjev njemačke vlade, 29. srpnja 1988. godine.
“Bio sam antikomunist kroz cijeli svoj život. Desetljećima rugalački sam navještao sramno raspadnuće strahovlade. Nisam to činio zastupajući neko drugo ideološko, političko ili ratničko stajalište. Komunistički društveni sustav doživljavao sam kao izravni i posvemašnji napad na ljudsku bit. Stoga je ishodište moje oporbe bila pobuna savjesti. Nikada nisam mogao povjerovati u budućnost društva koje bi se temeljilo na agnosticizmu i ateizmu, na prisilnome radu i klasnoj mržnji, na nasilju i zatomljenom prirodnom pravu na slobodu pojedinca i naroda. Komunizam, eto, ždere i rastače samoga sebe. Nisu ga rušile ni srušile nikakve vanjske sile, nego u njegovim njedrima odgojeni »mangupi«. (Vjenceslav Čižek)”
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!
Fenix-magazin/SIM/D.Cotić
