Čuli smo se na Božić i dogovorili vidjeti o Novoj godini. To su bili naši, ali ne i Boźji planovi. On je odlučio nešto posve drugo. Odlučio je našeg prijatelja dr. Stjepa Raguža pozvati sebi za Novu godinu.
Piše: dr. Jure Burić
Dragi naš Stjepo, prijatelju i nadasve dobri čovječe! Ti evo ode, a nas ostavi zatečene u nevjerici. Ostavi nas da prebiramo uspomene na lijepe trenutke i mnoge susrete, bilo da su se dogodili za bogatim stolom u Tvojoj obitelji ili na nekom drugom mjestu gdje ne bi nedostajalo lijepih riječi, šala i Tvojih zgoda iz Tvoga uistinu bogata i sadržajna života. Dobro reče moj Stjepko: “tata moj, dok je naš dr. Raguž živio, baš je živio”!
I ima pravo, do zadnjeg trenutka si živio sa svojom obitelji i prijateljima u radosti i punini života kakvog je malo tko imao. Nije naš dr. Raguž bio samo vrstan organizator posla (dugogodišnji ravnatelj dubrovačkog Doma zdravlja i bolnice) već i vrhunski stomatolog, liječnik koji je za svakoga imao lijepu riječ, svakom poklanjao osmijeh i trudio se da i naš osmijeh bude ljepši i sigurniji. Kada bi u punoj čekaonici netko od njegovih uletio preko reda, ne bi bilo ljutnje jer su svi znali da kada dođu na red kako će i njima dr. Raguž pokloniti svu svoju pažnju i dužno poštovanje. Njegovo društvo nisu bili samo akademski obrazovani građani. Ne, bili su to i obični, mali, čestiti i dobri ljudi koje svaki dan u svome životu susrećemo. I oni su kada bi došli na red kod dr. Raguža dobivali na važnosti i na veličini.
Iako je bio rođeni Dubrovčanin, ponosio se svojim hercegovačkim korijenima, njegujući tradiciju doma svoga oca koji je davno iz Bitunje pored Stoca u Hercegovini preselio u Dubrovnik. Obnovio je on očev dom u Hercegovini i u njega često na gozbe pozivao svoje prijatelje.
Ma nekako je naš Stjepo bio sinonim i za “gozbe” i za dobro društvo. Njegova supruga Mirjana davno se pomirila s činjenicom da će ga s tim društvom cijeloga života morati dijeliti.Tako je prihvaćala i njegove ranojutarnje dolaske s toplim kruhom ispod ruke i prepričavala nam kako joj susjede zavide na vrijednom čovjeku koji eto već u ranu zoru ide ženi po kruh?! Nije ona njemu zamjerila ni kad ga je uputila jedne subote na tržnicu, a on joj se pred večer javio iz Slavonije! Društvo lovaca predložilo, a naš Stjepo objeručke prihvatio i otišao u Slavoniju.
Sjećam se jednoga ljeta, dok sam obnašao dužnost župana dubrovačko-neretvanskog, dođe nam u posjet naš prijatelj ministar dr. Andrija Hebrang. S Gašparovim i brodom generala Petkovića uputili smo se s obiteljima put Elafita. Tamo se usidrismo, a Stjepo obeća dobar ulov inćuna. Reče kako ima specijalnu mrežu i za marendu da ne brinemo. Baci on tu svoju mrežu, a ja zaroni da vidim ima li istine o marendi. Pita mene dr. Hebrang: što ima Prika nova? Ima, rekoh, evo Raguž napravio luna-park za inćune. Prolaze brate tamo-amo kroz one rupe i niti jedna ribica ne ostaje u mreži. Pa dobro prijatelji, reče Stjepo, neka i oni žive žive i neka se igraju, ali ne možete reći kako nisam pokušao. Jedne zgode navratim u njegov ured u Domu zdravlja, baš u vrijeme marende, a on na dijeti. Donesoše mu pozamašan sendvić. Dobra Ti dijeta Prika, rekoh mu. I jest, sad ćeš vidjeti, odgovori on pa uze onaj sendvič, ostavi na stranu pola onoga kruha, a ostatak presavi i slatko pojede. -Eto vidiš, svaki dan ovako i mora biti rezultata, reče mi dr. Raguž.
Možda su sve ove moje priče malo i neprimjerene za ovaj trenutak, ali ovo je bio moj i naš dobri prijatelj dr. Stjepo Raguž. Uvijek srdačan, uvijek dobre volje, uvijek nasmijan i neizmjerne pozitivne energije koju je uokolo sebe nemilice širio. Kad je počeo Domovinski rat postavio sam ga za šefa identifikacijskoga tima, jer sam znao da će taj vrlo neugodni posao dr. Raguž vrhunski odraditi. I odradio ga je. Hvala Ti prijatelju! Hvala Ti i za sve one nezaboravne trenutke u Tvome društvu. Hvala Ti i što si sa svojom suprugom Mirjanom obogatio svoj hrvatski narod s troje predivne i uspješne djece koja s punim pravom mogu biti neizmjerno ponosna na svoga dobrog i plemenitog oca. Podari mu Bože mira u svojim mirima, a njegovoj obitelji daj kršćansku nadu i snagu da izdrže u ovoj kušnji i ovim tužnim trenutcima.
Fenix-magazin/SIM/Dr. Jure Burić
