Ode nam još jedan čestiti čovjek i častan Hrvat, ode nam dostojan nositelj tog divnog hrvatskog imena, ode naš dubrovački gospar i uzorni promicatelj svehrvatskog zajedništva Hrvoje Kačić.
Piše: Dr. Jure Burić
Tog ponosnog gospara svatko je u Gradu i cijenio i slušao, svatko znao za njegovu obiteljsku nacionalnu neupitnost i športsku uspješnost. Poznavao sam tog divnog čovjeka i s njim se družio.
Jedne noći davne 1991. zajedno s još dvojicom naših istomišljenika proveli smo sate u domu gospara Augustina Franića. Sastali smo se kako bi sugerirali na sutrašnjem sastanku “odbornika” tko će biti gradonačelnikom grada Dubrovnika. Kada među ponuđenim imenima nismo mogli naći pogodnu osobu koja bi zadovoljavala sve stroge kriterije, od onih nacionalno neupitnih do onih “dubrovačko korijenskih” (sam gospar Hrvoje nije se htio prihvatiti gradonačelničkog poziva, a bio bi najbolji mogući izbor koji bi svatko vrlo rado prihvatio ) krenuli smo neobavljena posla svojim kućama.
Nisam se mogao pomiriti s našom nemoći, pa sam cijelo društvo zamolio da još jedanput sjednemo za stol i “pročekiramo” moj prijedlog. Imao sam kandidata koji doduše nije bio “sa Straduna”, ali je sve druge kriterije i te kako dobro ispunjavao. Vjerovao sam da će Pelješčanin gospar Pero Poljanić biti većini prihvatljiv, ukoliko ga Hrvoje na toj sutrašnjoj sjednici predloži. I …. Pero postade gradonačelnikom Dubrovnika, prvim u novonastaloj Hrvatskoj državi.
Često smo se Hrvoje i ja u ratu i nakon rata viđali, često za stolom ili na ulici o aktualnostima raspravljali. Volio sam ga susresti i s njim po koju prozboriti. Hrvoje je bio ne samo vrhunski športaš (koji ni pod koju cijenu nije htio napustiti svoj “Jug” i prikloniti se nekom antihrvatskom), uzorni suprug i otac četvero djece, već i uvaženi pravnik s vrhunskim znanjem Pomorskog prava koji je i država koristila. Poznate su njegove sugestije oko Savudrijske vale ili one o “crti” na Prevlaci. Svatko je znao da Hrvoje neće nikada dovesti u pitanje hrvatske nacionalne interese.
Sjećam se njegovog dolaska u ratom zahvaćeni Dubrovnik kada je doveo u opkoljeni Grad cijelu plejadu vojnih atašea iz svijeta kako bi se uvjerili u stradanja civilnih objekata, među kojima je bila naravno i bolnica. Na samom odlasku te međunarodne delegacije u staroj gradskoj luci (Portu) njegov sin Ante sukobio se s nama nesklonim srpsko-crnogorskim novinarom i jugo oficirom koji su nijekali srpsko-crnogorsko bombardiranje Dubrovnika i ponavljali laži kako palimo gume. Ti plaćeni lažljivci su za dlaku izbjegli Antin gnjev i završili u moru. Meni je ostalo žao što nisam i sam pripomoga da oni, kao slučajno sa mnom i sa njihovim kamerama, završe u moru. Ne znam jesu li jugo oficiri i strani vojni atašei znali kako je Ante Hrvojev sin, ali jamačno znam da je otac nakon toga bio neizmjerno ponosan na svog sina.
Znam također kako su Hrvojevi nastupi kao zastupnika u Hrvatskom Državnom Saboru bili učinkoviti i zapaženi. Neka Ti je zbog svega dobri čovječe i čestiti Hrvatu laka ova Tvoja zemljica Hrvatska. Počivaj u miru gdje će Te Gospodin za sva Tvoja dobra djela obilno nagraditi. Cijenjenoj obitelji Kačić moja iskrena sućut.
Fenix-magazin/SČ/SIM/Jure Burić
