Toni Rebić, četrdesetogodišnjak iz Vinjana Donjih, tek je počeo ispisivati imena na autobusnom kolodvoru u Imotskom, na zidu ih je tristotinjak, još oko 400 imena mora upisati, a sudeći po porukama koje stalno dobiva s imenima iseljenih sa svih strana trebat će mu i zida i vremena, piše Večernji list
“Zid plača”, tako je nazvao zid od crvenih opeka na autobusnom kolodvoru u Imotskom s kojega su stotine Imoćana otputovali na sve strane svijeta.
-To su sve naši članovi obitelji, rođaci, prijatelji… Svatko na ovom zidu ima nekog svog. Upisujem ih jer oni nisu zaboravljeni, a tako ni uhljebima i vlastodršcima ne dam da ih zaborave – kaže Toni.
Sve je počelo kada mu je prijateljica Mila Aračić nedavno preselila u Njemačku. -Nisam mogao doći pozdraviti se, a znao sam da će na autobusni kolodvor pa sam došao prije i napisao njezino ime na cigli u zidu u znak pozdrava. Nakon toga u inbox na Facebooku su mi stale dolaziti poruke; ” a di je moje ime, i ja sam iša ća, zar ja nisam prijatelj?” Onda sam prvih dvadesetak imena prijatelja i rodbine na njihov zahtjev upisao. Kad se pročulo, počeli su mi sa svih strana svijeta slati popise Imoćana koji su se iselili da ih upišem. Što ću, upisujem – priča Toni Rebić za Večernji list.
U mobitelu ima još oko 400 imena koje mora upisati.
– Lako je bilo u početku kada sam upisivao poznate. Sad moram svako ime provjeriti, vidjeti je li već upisano i onda ga zapisati – priča Toni i nastavlja: Tu su cijele obitelji, recimo Martina, Ivan i Ante Lozo. Dok čitamo, stiže nova poruka s listom od desetak imena: Ivan Kutleša, Marijo Puljiz, Stipe Kutleša, Josip Kutleša, Danijela Đuzel…
Na kolodvoru nema gužve. Pusto je, kao i u cijelom gradu. Rijetki prolaznici zastaju pred zidom i čitaju. Među imenima traže svoje.
Fenix-magazin/MD/Večernji list
