Ilka Pandža / Foto: Fenix (Privatni arhiv)

ILKA PANDŽA (106): Mnoge sam gledala kako iz Hercegovine odlaze u Njemačku

Hercegovina je zemlja kamena i krša, ali i snažnih i čestitih ljudi koji su kroz brojne nedaće prolazili s neopisivom snagom i vjerom u Boga. Ponosni su na svoje bogato kulturno i povijesno naslijeđe, na svoju rodnu grudu s koje su mnogi krenuli u svijet, ali joj se uvijek i vraćali.

 

Puno se toga kroz desetljeća dogodilo, mnogi su iz Hercegovine otišli, najviše njih u Njemačku, ali i u prekooceanske zemlje. Ipak, svojoj su se Hercegovini uvijek vraćali. O tim odlascima i povratku, kao i mnogočemu što se događalo tijekom jednog stoljeća, pojedinci u Hercegovini još uvijek mogu svjedočiti. Među njima je i baka Ilka Pandža. Sa svojih 106 godina je među najstarijim Hercegovkama. Živi u naselju Raštani u Mostaru, i rado pripovijeda o danima iz svoje mladosti.

– Još uvijek me pamet dobro služi, a i noge – sa smiješkom govori baka Ilka.

I nije to rekla tek tako, jer ova je starica i u svojoj 96. godini krenula pješice iz Mostara prema Međugorju, te propješačila oko 30-ak kilometara.

Godine boli i patnje

Ilka je rođena u Mostaru davne 1914. godine. Imala je devet godina i mlađu sestru kad im je umrla majka. Otac se kasnije ponovno oženio i dobio djecu s drugom ženom. Kao i sve hercegovačke djevojčice i djevojke u to vrijeme, i Ilka je sa svojih 14 godina otišla u „najam“, odnosno na rad kod bogatih obitelji kako bi zaradila novac.

Daniela Škegro i Ilka Pandža / Foto. Fenix (Privatni arhiv)
Daniela Škegro i Ilka Pandža / Foto. Fenix (Privatni arhiv)

– Bila sam jedna od najbržih radnica u berbi trešanja kod tadašnjeg gazde zvanog „Tuta“ – smije se Ilka.

Ipak, priznaje, kako nije bilo nimalo lako raditi teške poslove u tako mladim godinama.

– Nije bilo lako i samo onaj tko je to prolazio, dobro zna kako je kad dođu teški dani, a čovjek ne zna kuda bi i što bi. Zemlja tvrda, a nebo visoko – govori Ilka.

Nakon rada kod bogatih obitelji, baka Ilka je počela raditi u tadašnjoj mostarskoj tvornici duhana i tu je ostala do odlaska u mirovinu.

Prisjeća se i muke koju je prošla njezina sestra Ruža u vrijeme svoje najljepše mladosti.
– Ruža se udala se za mladića iz Širokog Brijega i kad je mislila da će je nakon svih nedaća „ogrijati sunce“, dogodila joj se nova nesreća. Nakon samo nekoliko mjeseci braka, Ruža je odjenula „crninu“, odnosno crnu odjeću, jer su joj supruga u Škriparima ubili partizani – govori Ilka.

Prapraunuk dobio ime po „Crnom Marku“

Ilka se za svog odabranika Karla udala kad je imala 27 godina. Bio je četiri godine mlađi od nje i radio je na željeznici. Zajedno su dobili petero djece (četiri kćerke i sina) i stvorila topli dom.

Ilka je u međuvremenu postala baka, prabaka i praprabaka.

– Jedna od mojih kćeri sad živi u Americi i ima dvoje djece. Moj sin ima dvoje djece, oboje imaju po sina i kćer, pa sam postala prabaka i praprabaka. Jedna kćer mi živi u Švedskoj. Jedan unuk je rođen na blagdan Velike Gospe, zove se Marin i studira na Pomorskom fakultetu u Dubrovniku, ponosna je baka Ilka.

Baka Ilka otkrila je i zanimljivu priču o imenu jednog od svojih prapraunuka.

– Od jednog mog praunuka sinovi se zovu Karlo po mom suprugu Karlu, a drugi Marko. To je ime zaželio moj suprug koji je izrazio želju da mu se jedan od unuka ili praunuka zove Marko prema „crnom Marku“ koji je bio kum hajduka Mijata Tomića. Markovo prezime je bilo Karapandža, od tog prezimena nastalo je i prezime Pandža – govori Ilka, čiji je suprug Karlo preminuo kad je ona ima 84 godine.

Kruh i mlijeko

ilka pandzaBaka Ilka je tijekom svog života radila sve težačke poslove u polju. Poput svih hercegovačkih žena svoga vremena, čuvala je životinje, pravila domaći sir, kajmak, maslo.

– Oduvijek su japrak i sarma bila jedna od glavnih kuhanih jela u Hercegovini. Mi žene smo često pravile uštipke i peksimete. Najdraži kolač su mi tzv. šape, bez kojih je nezamisliv hercegovački blagdanski stol. Šape se spravljaju s domaćom svinjskom masti i zbog toga su neobično mek suhi kolač – govori baka Ilka.

Pritom otkriva kako su joj najdraža hrana kruh i mlijeko, te kako nikad u svojih 106 godina nije pila mlijeko iz tetrapaka, već isključivo domaće, koje joj i danas svakodnevno nabavlja nevjesta i sin koji se brinu o njoj i trude se da joj ništa ne nedostaje.
Nevjesta bake Ilke kaže kako nikad baku ne bi dala u dom umirovljenika, jer želi da ona do kraja svog života ostane u krugu svoje obitelji i svom domu.

– Cijeli svoj život crpila sam snagu „odozgo“, moleći se Bogu. Poručila bih mladima neka se mole Bogu, klone zla i drže do svojih običaja – zaključila je baka Ilka Pandža.

Fenix-magazin/MD/Daniela Škegro

 

Zanimljive kolumne, komentare, ali i razne druge priče, reportaže, putopise, pronađite u tiskanom izdanju Fenix Magazina

Želite li se pretplatiti na tiskano izdanje hrvatsko-njemačkog mjesečnika Fenix Magazin, možete to učiniti:
putem e-maila: revelin.media@gmail.com
telefonom: +49 (0) 69 34 878 1400
faksom: +49 (0) 69 34 878 1409

ili putem linka ONLINE PRETPLATA

Pogledajte drugo

NOVOST ZA UČENIKE U BAVARSKOJ: Prvih nekoliko tjedana nakon ljetnih praznika učenici će morati nositi maske u učionici

Nakon ljetnih praznika, bavarski školarci morat će prvih nekoliko tjedana ponovno nositi zaštitnu masku dok …