Rijeka koja guta sve rijeke – ovo je značenje imena Zair u koje je 1971.godine tadašnji predsjednik Mobutu preimenovao Kongo. Namjera mu je bila učiniti “autentičnim” zemlju i imena. Ali, učinio je još mnogo gore od toga. Ta je rijeka progutala cijeli jedan narod. Izvukla mu snagu koja se tek počela rađati i bacila je daleko od civilizacije.
I Mobutu je svoje francusko ime Joseph-Désiré odbacio i uzeo puno ime Mobutu Sésé Seko Nkuku Ngbendu wa Za Banga, što u prijevodu znači “sve-osvajajući ratnik koji ide iz trijumfa u trijumf”.
Možda je osobno slijedio značenje imena, ali je zemlju doveo do potpune nerazvijenosti. Država više nije brinula o školama, a radnici plaće radnika su bile minimalne. – Radnici iz moje župe radili su na plantažama čaja i Kinkine, od nje se dobija Kinin koji se u medicini koristi kao važan lijek protiv malarije. Te plantaže su držali Belgijanci jer je Kongo bila Belgijska kolonija – priča fra Ilija Barišić, član Franjevačke provincije Sv.Jeronima u Zadru koji je kao hrvatski misionar 1972 otišao u Bukavu u istočnom djelu Konga.
Kongo je tada postao država kaosa. Nema popisa stanovništva, nema osobnih iskaznica. Tek u vrijeme izbora građani dobiju izborne kartice koji vrijede do idućih izbora. Puno je djece koja ne idu u škole. O svakodnevnici stanovnika Konga dovoljno govori podatak da postoje gradovi od oko milijun stanovnika u kojima nema ni struje, ni vode. Kuće su im od blata i pruća, a red stvaraju vojske koje često odvode djecu iz škole u šumu kako bi ih obučavali za borbu. I tu nitko ništa ne može učiniti.
Život uz agregat!
Fra Ilija danas djeluje u novoj župi Gengire, koja je otvorena 2012.godine. – Proteže se dijelom kao predgrađe Bukave, a jedan dio joj čine kuće razbacane po brežuljcima. Oni koji su u unutrašnjosti se bave zemljoradnjom. Putuju od 20 do 30 kilometara kako bi došli do tih polja. To je jako velik problem. Obitelj u prosjeku ima od 6 do 8 djece. Otac i majka i najstarija djeca odlaze na dva tri tjedna u polje, a kod kuće ostavljaju manju djecu koju čuva najstarije dijete, možda djevojčica od nekih desetak godina. Ona se brine za sve, od hrane do skrbi za tu manju djecu. Oni koji su u gradu bave se trgovinom. Preprodajom onoga što se donosi iz Ugande ili Dubaija. Sva tehnika dolazi preko Dubajija, a iz Ugande dolazi piće. Uz trgovinu se ljudi bave i pravljenjem prozora od željeza, stolarijom uz pomoć jednog agregata. Ovi posljednji spadaju u bogatiji sloj društva – prepričava fra Ilija.
Dijete političara ima budućnost, ostala su prepuštena siromaštvu!
Djeca u Kongu koja imaju malo bolje situirane roditelje, one koji se bave trgovinom, politikom, zdravstvom ili prosvjetom imaju koliko toliko dobru budućnost. Ostala su prepuštena siromaštvu. – Obično je praska u jednoj obitelji da se školuje najstarije muško dijete u nadi da će ono pomoći ostalima da se snađu u životu. Koja je sudbina djece koja se ne školuju? Eh, njima ostaju riječice i rijeke u dolinama gdje kopaju zlato i traže dijamante za bogataše koji ih kasnije iskorištavaju. Plaćaju im nešto malo, donose im pive, a onda im prodaju i u najčešće biva da se ni ne maknu od te rijeke dok ne potroše novac. Ili su u napasti da odu u vojsku. U Kongu postoje razne grupe vojske. Trgovci imaju svoju vojsku, političari svoju itd. Često dolazi do sukoba tih vojski. Baš ovih dana su izbili neredi pored granice Ugande, baš onuda kuda ja trebam na povratku proći. Pobunjenici su napali narod – priča fra Ilija.
Kako spriječiti takav život i pomoći tim ljudima? Kaže fra Iliija:- Kada velike svjetske sile to odluče. U državu treba uložiti, a za to treba vlast kojoj se može vjerovati i koja je odgovorna. Trenutačno vlast u Kongu nije odgovorna zato što si svaki ministar može dati za pravo potpisati nekakav ugovor kakav njemu odgovara s nekom kompanijom i onda se on s tim bogati – priča fra Ilija.
Dok takav sistem bude podržavan od vanjskih sila, narodu Konga se ne može pomoći. Dnevnica je radniku oko dolar i pol.
Još je veći problem zdravstvo jer se do prvih bolnica može doći pješice za par sati. U većim naseljima postoje liječnici koji kasnije upućuju u bolnicu po potrebi, ali je najviše zastupljena prirodna medicina. Najčešća prijevozna sredstva u Kongu su bicikle ili motocikli.
Hrvatski kumovi iz Offenbacha, Main-Taunusa,Augsburga…
Dok se velike svjetske sile ne odluče pomoći, djeci Konga pomaže narod diljem svijeta pomoću kroz “kumstva”. To znači da jedno dijete iz Konga ima nekog svog “kuma” u svijetu koji mu pomaže oko školovanja. – Od 2008. godine i Hrvati su se uključili u kumstva. Ove godine ih je otprilike 1460 iz Hrvatske i hrvatskog iseljeništva u dvije misije Kingulu i Bakavi. Lansirali smo ta kumstva na molbu lokalne vlasti. Svjesni smo da selo, baza toga naroda nema mogućnosti školovati djecu. Ima puno djece, i to jako inteligentne djece koja bi mogla nešto postići u životu, ali nemaju mogućnosti školovanja. – Imamo šest misija U Njemačkoj iz koje dolaze hrvatski kumovi. Offenbach, Main-Taunus, Augsburg, Ulm, Geislingen, Göppingen, ali imamo ih i iz Hrvatske. Svatko od njih ima svoje dijete kojemu pomaže da se školuje. Školarina za osnovnu školu iznosi 50, za srednju 100, a za fakultet 300 eura na godinu – govori fra Ilija.
Hrvati u iseljeništvu, kaže ovaj misionar, imaju sluha za pomoć ukoliko su za to zainteresirani i svećenici koji djeluju u njihovim župama i misijama. Ako su svećenici za ovakav projekt, narod se odazove prema mogućnosti. – Morate znati da se sva ta djeca, bez obzira koje religije bila, u svojim molitvama sjete svojih dobročinitelja. Možda se nikada neće upoznati, ali su povezani duhovno. Čak 85 posto djece koja imaju kumove, završe osnovno, pa i srednje školovanje. Za to uistinu moramo biti ponosni – kaže fra Ilija.
Kongo je s godinama vratio svoje ime, Mobutu je otišao s vlasti, ali djeca su ostala bez budućnosti. Nazivaju ih “djeca doline bez budućnosti”. No, ipak, ne mora biti tako, jer potrebno je tako malo da im život bude bolji.
150 Hrvata iz župe Main-Taunus/Hochtaunus pomaže djecu u Kongu
Fra Ilija Barišić je nedavno boravio u Hrvatskoj katoličkoj župi Main-Taunus/Hochtaunus. Na proslavi Misijske nedjelje na kojoj se molilo za misije i misionare, govorio je o teškom životu u Africi. Misionar podrijetlom iz Rame, koji djeluje u misijama već četrdeset dvije godine, u propovijedi je ispričao nevjerojatne stvari o teškom životu ljudi, pogotovu djece, u Africi. Tijekom svete mise prikupljali su se prilozi za siromašne u Africi. Pritom je fra Ilija, kao i župnik fra Marinko Vukman, pozvao hrvatske vjernike iz te župe da financijski pomognu školovanje mladih ljudi sa najsiromašnijeg kontinenta. Dosad je iz te župe oko 150 obitelji preuzelo kumstvo nad djecom u Africi, što je podatak koji nam je iznio župnik fra Marinko Vukman.
Marijana Dokoza
