Igor Ilinković, kapetan i član uprave KSV Trenk iz Augsburga u razgovoru za Fenix-magazin govori o trenutačnom stanju i ostalom u tom hrvatskom nogometnom klubu koji je dobio ime po barunu Franji Trenku.
Razgovarao: Ivan Matić
-U klubu u većini igraju naši hrvatski igrači iz svih dijelova Hrvatske i BiH, a imamo i par igrača iz Makedonije. Kao i kod većine naših amaterskih sredina u Njemačkoj, najveću težinu rada nosi tek manji krug ljudi koji svoje slobodno vrijeme i energiju troše na svoj klub.
Koliko godina djeluje KSV Trenk?
-Klub je star 27 godina, i to je poprilično dugu tradiciju u ovom gradu. Trenk je osnovan na inicijativu kuglača hrvatske nacionalnosti koji su kuglali u slovenskom klubu KK Drava Augsburg, a to su bili: Mihael Madunić, Mato Maslač, Marija i Milan Golik, Ivo Perkunić, Ružica i Marijan Ceković, Ivo Kapčević i Josip Dioši te im se pridružuje i Pejo Aračić koji poslije postaje prvi predsjednik Trenka. Nogomet je najvažnija sporedna stvar na svijetu i suvišno je govoriti koliko ljudi iz naših krajeva vole i žive za nogomet. Velika želja svih Hrvata u Augsburgu bila je imati hrvatski nogometni klub te je Ivica Borić sa našim ljudima krajem 1996.godine pokrenuo inicijativu za osnivanje nogometne sekcije u sklopu KSV Trenk. Želja i upornost se isplatila te je nogometna sekcija prijavljena sredinom 1997.godine sa stadionom u Mühlhausenu pokraj Augsburga. Igrači “skupljeni sa ulice” krenuli su sa mnogo želje i volje u prvu sezonu 1997/98 u tadašnjoj lizi C-Klasse te na kraju za početak osvojili solidno 8 mjesto.
Iza svakog uspješnog i organiziranog kluba hrvatskog kluba mora stajati brojno članstvo. Kod većine naših klubova u Njemačkoj, nažalost to nije tako. Mnogi muku muče s prikupljanjem novih članova. Je li i kod vas slično?
– Nažalost, ni mi u tome nismo iznimka. Teško je naći sponzore i prikupiti sredstva za financiranje kluba. Realno, uvjeti su nam loši. Infrastruktura stadiona nije na visini, borimo se sa nabavkom sportske opreme, rekvizita i ostalog potrebnog za normalno natjecanje. Naši ljudi nisu solidarni ni u tom elementarnom pitanju, kao što je primjerice članstvo u klubu. A zna se kako svaki član pridonosi gradnji stabilnih temelja kluba. A što je više pojedinaca, to su i temelji kluba čvršći i jači. Povećanjem članova kluba, klub se širi i postaje jači, ne samo sportski, već i društveno. Nadam se kako će i ovo moje razmišljanje potaknuti naše ljude u Augsburgu i okolici da postanu članovi Trenka koji je bez obzira na rezultate nas jedini hrvatski klub u Augsburgu i jedan smo od najprepoznatljivijih simbola u ovom gradu.
U kojoj ligi se natječete i kako stojite na ljestvici tablici?
-Igramo u A-Klasi Augsburg Centar. U sredini smo ljestvice, što bih se reklo nit’ gore nit’ dole – zlatna sredina. Momčad je složna, na terenu nam je bitno zajedništvo, a geslo nam je svi za jednoga, jedan za sve
Kako je sastavljen stožer kluba, tko su treneri, igrački kadar …?
Što se tiče igračkog kadra, odlasci i dolasci su normalnost i svakodnevica u ovim ligama. Neki naši igrači su otišli tražeći nove izazove, neki su otišli u drugi klub jer su slijedili prijatelja koji je želio promijeniti sredinu. Znači, različiti su razlozi odlaska, jednako kao i dolaska igrača. Što se tiče broja igrača u klubu, mi imamo jednu staru momčad – prosjek je preko 30 godina i vapimo za mlađim igračima. Jer bez njih klub će teško preživjeti. Njihovim dolaskom opet bi imali dvije momčadi, jer smo to i ranijih godina imali. Svaka od njih bi imala oko 25 igrača. To nije malo, ali nije ni puno s obzirom da dolazi do ozljeda i izostanaka igrača zbog privatnih obveza.
Što je razlog tako malog i relativno starog igračkog kadra?
-Ranije je san svih mladih hrvatskih igrača iz Augsburga i okolice bio igrati za prvu momčad Trenka. Danas mladi više gledaju na to gdje će zaraditi neke sitne novce pa igraju za njemačke i druge klubove. Kao nemaju uvjete kod nas pa mu je u stranom klubu bolje. A to baš i nije tako jer igrati u hrvatskom klubu besplatno je bolje nego igrati za sitan novac u stranom klubu gdje podliježe i kaznama za nedolaske na treninge ili utakmice. Ja osobno susrećem igrače koji rado žele igrati za Trenk, ali traže dajte mi ovo, dajte mi ono. Općenito, domoljubni duh se kažu lagano gubi, jer nove generacije nemaju neke jake veze prema rodnom kraju kao njihovi očevi. Možda je to i istina, ali mi svi trebamo raditi na tome da probuditi taj naš hrvatski ponos: igrat za naše klubove, a ne se prodavati za sitne novce. Jer nije sve ni u novcu. Neće se naši igrači nigdje zabaviti, radovati, a niti nasmijati u stranom klubu kao kod nas. U stranom klubu si uvijek stranac, a kod nas si među svojima. Ja se iskreno nadam da će ova moja poruka prodrijeti i do drugih hrvatskih igrača te pobuditi u njima želju da pristupe Trenku. Ove godine imamo izbore za skupštinu kluba i neka se ljudi sa strane zapitaju što oni i kako mogu pomoći klubu i momčadi. Vrata KSV Trenka su svima otvorena, pogotovu onima koji žele raditi i tako rasteretiti ne samo mene i ovaj mali dio uprave,već sve nas koji radimo i ulažemo svoje vrijeme za svima nama zajednički KSV Trenk Augsburg
Koji su vam ciljevi u budućnosti?
-Cilj nam je u budućnosti naći dobar stadion s infrastrukturom i ako Bog da, za 30. godišnjicu kluba organizirati humanitarnu utakmicu s humanim zvijezdama hrvatske na našem novom stadionu.
Fenix-magazin/SIM/ Foto: Mateo Katić
